Bolje kupi emajlirano posudje , zdravije je. Sa tim budzetom mozes dosta toga da kupis a da ne brines . Na buvljaku ti niko ne garantuje od kakvog metala je napravljeno posudje koje dolazi u direktan kontakt sa hranom i pri tome u nju ispusta ko zna sta. Dok je emajl emajl . Dakle , na buvljaku ,bolje kupuj emajlirano posudje.

Ja to nebi kupovao nikako.

@stil: Emajl je poslednja stvar koju bi trebalo kupovati u "kinez/buvlljak" varijanti.

Vidim da ste svi protiv, ali me interesuju argumenti. Da li je to samo vas stav "ja ne bih kupio" ili imate saznanja zasto je to lose, kakve sastojke moze sadrzati i sl?

Pa bas zato sto ljudi neznaju sta sve moze da sadrzi takav neki proizvod oni ga i ne kupuju, nece da rizikuju. Jos pouceni kvalitetom kineskih proizvoda na buvljaku...

Zbog moguceg loseg kvaliteta, zbog teznje trgovaca da nabavljaju djubre, i prave zaradu, a rec je o termickoj obradi hrane, mislim da je dovoljno razloga da se i ne traze neki dokazi o sastavu i eventualnim losim sastojcima.
Previse posla za nepouzdanu informaciju, a prevelik rizik.

Zasto bi to neko normalan radio. Gde su granice stednje????Pre neku nedelju, kolega je ustedeo poslednjih 30€ za pregled...bog da mu dusu prosti...kasno je otkriven problem..

Poz.

Slažem se, zašto bi rizikovao zbog hiljadu-dve dinara? Negde treba podvući crtu.

Ja sam apsolutno siguran da su te šerpe sigurne za upotrebu.

Nemam nikakvih razloga da nekog/nešto branim, ali je (realno) jedina opasnost od radioaktivnosti, koje u ovom slučaju nema, jer bi to bilo otkriveno već u prvoj pristanišnoj luci.

Metal je metal i vrlo se lako može videti da li isti oksidira, lako gubi sjaj i površinski sloj itd.

Mislim da nema mesta paranoji po ovom pitanju. Jedina "opasnost" leži u tome da nakon par meseci moraš da kupiš druge, jer su se ove pokrivile zbog nedovoljne debljine zidova, neotpornih na visoku temperaturu.

Pozdrav

Serpe i lonci :-) Salu na stranu. Stvarno , da se covek priupita gde je u stvari ta granica ustede. Moj sadasnji stav je da ako vec imas takav budzet da moras da kupujes posude za spremanje hrane na buvljaku/kinezi/rumuni kupis emajlirano posudje. Zasto ? Zato sto dokle god emajl nije pukao ,sto se lako vidi kod svetlih boja, posuda je bezbedna za upotrebu. Kupuj posude koje imaju unutrasnjost svetlih boja zbog toga. Dalje takodje obratiti paznju da zidovi i dno posude budu vece debljine. Tanki zidovi brze dovode do pucanja emajla i mogucnosti prodora teskih metala iz strukture metala u hranu. Ostalo posudje od cistog metala i bez ikakvog sertifikata ,nikako osim nosenjem u laboratoriju ne mozes proceniti da li je bezbedno ili ne.

Ovaj... ja bih iskreno bio mnogo vise zabrinut za sastav emajla koji je mesavina hemijskih supstanci nego metala, u slucaju kineskih posuda :)

Pa sad ako cemo tako i "metal" je mesavina razlicitih supstanci ili ti legura :-)

Sta moze da ima prohrom stetno? Ako ne rdja i ne otire se znaci da je inertan i neskodljiv. Radioaktivnost se kontrolise kao sto rece storm a bas bi bile cool serpe koje same kuvaju hranu. Alternativa kineskim serpama sa buvljaka su duplo skuplje iste te kineske serpe u radnjam po gradu Ili jos skuplje i nesto kvalitetnije kineske serpe istog proizvodjaca brendirane od strane distributera.

Problem je sto ne "vidis" da li i koliko se "teskih" metala otpusta iz zidova posude u hranu prilikom termicke obrade hrane . Jedino bi laboratorijska analiza bila merodavna. Moram da napomenem da je to kumulativni proces. Dakle trovanje je ,ako ga ima , jako sporo . Manifestuje se tek kroz nekoliko godina kada se dovoljno toksina natalozi u organizmu.

ja mislim da je prvobitno pitanje bilo zapravo da li je to kineska roba ili nemacka, a kako je onda prodaju Kinezi ?

Pa moze da bude svasta. Mozda je prave Kinezi po nemackoj licenci. Gomila tekstilne robe u Italiji se npr pravi u Kini, ali po italijanskoj licenci.

Sto se tice hrane, mislim da vec poodavno jedemo svi takva sranja i agense da ne znam kako vec nismo krepali.

Kolicina necistoca koju moze da sadrzi legura je minimalna a kolicina koja zavrsi u hrani je jos manja (mislim da na temperaturi spremanja hrane nista iz metala ne isparava) tako da opasnost ne postoji. Svakog dana udahnemo vise otrova nego sto moze otpasti sa te serpe za godinu dana. Svejedno necemo ziveti trista godina.

Ova tema me neodoljivo podseća na onu o štetnosti mikrotalasne, s tim što pretenduje da ispadne još gluplja na kraju.

@stil
Kakvi teški metali iz prohromske šerpe?
Nije to olovo.

Pozdrav

@stil,

A kako proveravas sta "curi" iz emajla? :) Nisam bas siguran kako to mozes biti uveren da je emajl naprasno cist, a da je metal od koga su napravljene serpe stetan...

Cisto da te podsetim da je emajl supstanca koja se sastoji od raznih metalnih oksida :)

Kako izabrati pravo posuđe?


Prilikom izbora posuđa za pripremu hrane osnovno je da se bira posuđe od prirodnih materijala. Iako za pripremu hrane uglavnom koristimo električne štednjake, od davnina je poznato da je najzdravija i najukusnija hrana pripremljena na prirodnim gorivima, kao što je drvo.

Izvor:Zdrav život

Objašnjava:

dr Jelena Gudelj-Rakić, spec. higijene,
Zavod za zaštitu zdravlja Srbije „Dr Milan Jovanović Batut”


Najpoželjnije posude za pripremanje hrane su one od prirodnih materijala: stakla (različite vatrostalne posude u kojima može i da se kuva i da se peče), keramike, gline (koja mora da bude dobro obrađena, glazirana i pečena), metala (liveno gvožđe – starinsko tučano posuđe, nerđajući čelik – rostfraj, emajlirani čelik).

Tokom pripreme hranu je najbolje mešati drvenim varjačama. Bilo bi dobro da za različite vrste hrane imate po jednu varjaču.

Zgodno je imati i dve drvene daske za seckanje: jednu samo za meso i ribu, drugu za povrće. Higijenu dasaka trebalo bi redovno održavati. One na kojima seckate povrće trebalo bi ispirati između pripreme dve vrste povrća i posušiti. Daska ne bi trebalo da bude mnogo vlažna da se ne bi rastvarali minerali i vitamini koji su rastvorljivi u vodi.

Za serviranje hrane koristite drvene, kao i keramičke i porcelanske posude.


Plus za ekspres-lonac

Dobar način pripremanja hrane je i u ekspres-loncu. Reč je o kuvanju na pari, pod pritiskom. Na ovaj način štede se vreme i energija, ali i skraćuje vreme termičke obrade, pa se u većoj meri čuva hranljiva vrednost namirnica.
Izbegavajte aluminijum

Trebalo bi izbegavati: teflonske posude, plastiku (i za čuvanje i za pripremanje hrane), aluminijumsko posuđe.

Ako koristite plehove, koristite one emajlirane. Posuđe koje je presvučeno zaštitnim slojem emajla je sigurno. Ako koristite aluminijumske plehove, najbolje je staviti tzv. masni papir, nikako aluminijumsku foliju, da aluminijum ne bi prešao u hranu.

Inače, aluminijum najtoksičnije utiče na centralni nervni sistem i bubrege, a taloži se i u kostima. Njegov efekat je kumulativan. Pritom, ne bi trebalo smetnuti s uma da aluminijum ne može da se izbegne, ima ga svuda, od pasti za zube i dezodoransa, do kesica za filter-čajeve, šećera (jer se aluminijumske soli koriste za obezbojavanje), cediljki za čaj itd. Aluminijum je štetan za zdravlje i zato bi trebalo obratiti pažnju na deklaraciju proizvoda i izbegavati pripremu hrane u aluminijumskom posuđu.


Uticaj metala na organizam

Organizam do određene granice toleriše metale. Kada se ta granica pređe, oni mogu štetno da deluju pre svega na organe i tkiva koji učestvuju u metabolisanju i izbacivanju iz organizma onoga što nam ne treba, odnosno na jetru i bubrege.

Naravno, ne možemo da uopštavamo i kažemo da ćemo se razboleti od određene bolesti ako pripremamo hranu u određenoj vrsti posuđa. Svi smo različiti. Štetne efekte ne treba selekcionisati u smislu da je nešto loše samo za određeni organ. Nijedan naš organ ili tkivo ne rade izolovano. Kad se na bilo kom nivou naruši ravnoteža, ceo organizam trpi.



Izvor.

zasto pominjete emajl uopste kad je covek pitao za rostfrei posudje?!?!

i najbolje ni ne jesti :)
jer sve skodi,u ovoj ili onoj meri

Tako je, stil - posudje presvuceno zastitnim slojem emajla je sigurno.

I posudje od rostfraja je, takodje, sigurno.

Medjutim, ti ovde spekulises o varijanti da mi ne znamo sta je zapravo u metalnoj leguri kod kineskog posudja. Sorry, ali mi onda nije jasno kako mozes biti siguran da je emajl na kineskom posudju od 100% neskodljivih supstanci? Znas, i emajl je mesavina metalnih oksida - ako nisi siguran da Kinez nece staviti neki stetan metal u leguru odakle ti ideja da isti taj Kinez nece staviti i stetni oksid metala u emajl :-)))

Cisto malo hrane za glavu ;-) Istini za volju, mislim da su sanse da postoji nesto stetno u kineskom posudju jako male - ali me ipak fantazira neka selektivna zabrinutost koju, eto, vidim i kod tebe.

Kapiram sta hoces da kazes. Moram reci da si u pravu sto se tice spekulacija. Medjutim , pravi orinalan nerdjajuci celik izgleda drugacije od onoga kupljennog na pijaci. Metalurski procesi primenjeni da bi se on dobio su komplikovani a samim tim i skupi. Otuda i cena orginalog posudja. Na drugoj strani imamo posudje od obicnog celika presvuceno emajlom koje je jednostavnije i jeftinije za izradu cak i kada se primenjuju standardi koji obezbedjuju bezbednost po zdravlje. Cilj je postici da materijal koji dolazi u kontakt sa hranom sa njom ne reaguje (da je sto je vise moguce inertan). Ukoliko neko mora da kupi posudje na pijaci neka kupi emajlirano . Mada bi bilo dobro i jedno i drugo proveriti u odgovarajucoj laboratoriji da bi smo bili sigurni i da ne bi smo spekulisali. Eto.

Hm

Postoji puno vrsta celika (tip xyz) kao i raznih legura celika sa dodatnim supstancama kako bi se dobile odredjene karakteristike...

Tako da, ne bih rekao da je pomocu boje moguce utvrditi da li je serpa "zdrava" ili ne... to moze iskljucivo da se utvrdi hemijskom analizom materijala od koga je napravljena.



Tja... celik je skup, u odnosu na neke druge legure. U odnosu na cenu serpi, od pijace do high-street prodavnice kucnih uredjaja - i nije bas skup :)

Medjutim, cena nerdjajuceg celika je od $4000 do $8000 za tonu (izvor: http://www.meps.co.uk/Stainless%20Prices.htm), sto znaci da je kilo celika $4-$8, sto je ~200-~450 din za kg. Sve da ima 2kg cistog nerdjajuceg celika u toj serpi, ona ne moze da kosta vise od 400-500 din u materijalu, a svi znamo da su "ruke" u Kini jako jeftine.

Dakle, ta serpa kosta nekih 500 din u izradi, eventualno 600-700 din ako je u pitanju "brand name" gde imas vise ljudi zaposlenih na kontroli kvaliteta.

E sad sto ima ljudi koji placaju serpe i po 200 EUR - to je vec druga stvar, zove se trzisna ekonomija - mada i te serpe vuku poreklo sa istog brda u nekom Hang Zhou-u odakle i te pijacne :)

Sto se tice izgleda. Pravi nerdjajuci celik za posudje ne sme da potamni posle upotrebe. To je nesto sto svako moze da vidi. Laboratorija i dalje ostaje kao jedina merodavna. Sto se tice cene celika i cene posudja. Upoznaj se malo sa tehnologijom dobijanja celika odredjene cistoce primesa dozvoljene za upotrebu u proizvodnji hrane. Videces da sto su zahtevi za cistocom u procentima veci veca je i cena. Jednostavno. To sve, zato sto se kontrolom primesa kontrolisu zeljene karakteristike celika koji zelimo da dobijemo za odredjenu namenu.

_{[Ovu poruku je menjao stil dana 03.03.2008. u 23:01 GMT+1]}

Najbolje kuvajte u zemljanim loncima

pozdrav Marko

Eto, slučajno sam mašinac, pa mi čelik u svim oblicima dođe kao brašno pekaru. I, slučajno ili namerno, Ivanov proračun tipa "ofrlje" je prilično tačan, obzirom da je izveden (očigledno) na brzinu.

Dakle, legura čelika postoji... koliko hoćeš. Ne postoji neki konačan broj, jer - moguće je raznim eksperimentima dobiti ih po nekoliko hiljada svaki dan. Ovo, međutim, ne menja činjenicu da je samo jedna klasa primenjiva u surovim uslovima, u koje spada i kuvanje, a to je - nerđajući čelik, čijih "derivata" ima skoro 200. Četvrtina njih se koristi vrlo često. Njegova svojstva su specifična iz više razloga, a jedan od bitnijih je zadržavanje strukture i otpornost na većinu supstanci iz okruženja, zahvaljujući (pre svega) prisustvu Nikla i/ili Hroma. Ugljenik pomaže očvrsnjavanju strukture, a ono što je nepobitna činjenica je izuzetna otpornost na habanje.

Kako god okreneš, nerđajući čelik ili jeste ovo ili nije. "Najgora" varijanta proizvodnje bi bilo korišćenje više od uobičajenih 55-60% materijala iz recikliranih sirovina, ali bi to ustvari oslabilo strukturu, što ne bi donelo nikakvu uštedu, već samo štetu u proizvodnji. Zbog višestruke (i ekstremne) termičke obrade, čelik postaje vrlo čist i jedina teoretski moguća nečistoća bi mogla biti radijacija, čije se prisustvo odavno rutinski utvrđuje, na više nivoa. Zato se i koristi za alate, nakit, precizne delove u mikromehanici, za laboratorijske/hirurške instrumente (za koje je zahtevani kvalitet viši i do 5 puta u odnosu na onaj za šerpe & lonce), ali i posuđe i escajg. I - verovao ili ne, ne postoje mešavine ničega sa strane, jer za to nema rezona. Olovo bi jedino moglo biti opasno, ali je ono preskupo i negativno utiče na tvrdoću legure.

Dakle, rizik od kupovine kineskog rostfraj posuđa ne postoji, osim u finansijskom smislu, ako vam se šerpa iskrivi pre nego što ste očekivali. A cena? Cenu diktira niska cena proizvodnje, već poslovično smešna u Kini. Nije Berghoff posuđe skuplje 10 puta zato što je toliko puta bolje, već zato što se zove Berghoff^®, a skupe stvari nekad čak i bez posebnog razloga imaju prođu. No, to nije tema ove teme.

Pozdrav

_{[Ovu poruku je menjao StORM48 dana 04.03.2008. u 02:00 GMT+1]}

Pa ne prave kinezi lim kod kuce vec ga isto kao i taj Berghoff® kupuju od velikih livnica koje imaju stroge kontrole. To sto kupuju tanji lim i presuju ga i punktuju ko nogama nema uticaja na zdravlje. Cak i ako kupe trecu klasu razlika je u neravnomernoj debljini i slicno nikako u sastavu jer sve izlazi iz istih peci.

@StORM48 Dragi kolega , i ja sam između ostalog i mašinac. Tako da znam o čemu govorim kao i ti. Kao sto znas nije olovo jedini "teški" metal koji postoji na svetu i koji se može naći u nerđajućem čeliku. Teški metali kod nekvalitetnih čelika koji dolaze u dodir s' hranom mogu migrirati iz zidova suda i kontaminirati istu.

Dakle posude koje dolaze u dodir sa hranom moraju biti izradjene od materijala koji moraju ispuniti zahteve u pogledu izgleda,obrade,hemiijske otpornosti,specifične migracije teških metala itd.


Pojam teški metali obuhvaća metale čija je gustoća veća od 5g/cm3. Čitav niz ovih metala je u vidu elemenata u tragu neophodan - esencijalan za mnogobrojne funkcije u ljudskom organizmu, a njihov manjak dovodi do pojave ozbiljnih simptoma nedostatka. Najbolji primjeri su anemija kod manjka željeza, dijabetes kod manjka kroma, problemi u rastu kod manjka nikla. Kod nekih elemenata, kao što su arsen i nikl, funkcija nije još uvijek dovoljno istražena. Kod drugih elemenata kao što su olovo, kadmij, živa, arsen i molibden je dokazano da u većim količinama ispoljavaju toksičko djelovanje.

Najčešće je pitanje toksičnosti zapravo samo pitanje količine, a ovaj raspon veoma varira kod svakog pojedinog elementa. Tako se dnevna neophodna količina kobalta, centralnog atoma vitamina B12 koji je neophodan u stvaranju eritrocita kreće oko 0.1 mikrogram. U količinama od 25 - 30 miligrama/dan nastupaju simptomi otrovanja koji obuhvaćaju poteškoće od strane gastrointestinalnog trakta, srčana i bubrežna oštećenja. Ostali elementi kao npr. talij, su u bilo kojoj količini otrovni.

Povišena koncentracija teških metala može biti uzrok nastanka autoimunih oboljenja, pri čemu se stvaraju protutijela usmjerena protiv vlastitih organa. Najčešći primjeri su različite vrste alergija, a u žena smetnje u funkciji žutog tijela jajnika (corpus luteum) koje priprema sluznicu maternice za implantaciju oplođenog jajašca. Pretpostavlja se da teški metali također utječu na metabolizam cinka, pri čemu izazivaju njegov manjak. Manjak cinka može izazvati smetnje u funkciji hipofize, štitnjače, nadbubrežne žljezde, jajnika i testisa, što se može negativno odraziti na plodnost.

Iz priče o teškim metalima sasvim je jasno da smo na neki način stalno i fatalno izloženi djelovanju različitih čimbenika ekološkog onečišćenja. Naravno da radnik u kemijskoj industriji može izabrati drugi poziv, kao što možemo promijeniti namještaj ili ukloniti šperploče iz stana. Usprkos tomu još uvijek ćemo biti izloženi štetnim činiocima iz tepiha ili tapisona koji su impregnirani s ciljem zaštite od moljaca, ili iz naše garderobe izrađene od pamuka koji je obrađivan pesticidima. Lista je i šira ukoliko pročitamo tvari koje se nalaze u sastavu kozmetičkih sredstava ili ljepila. Ove tvari kada jednom dospiju u naš organizam, talože se u masnom tkivu, kao i jetri, bubrezima i mozgu, a odatle ispoljavaju djelovanje na biokemijske i hormonske procese, kao što su metabolizam i rast stanica, te plodnost.


Dr.Vesna Harni

Link



Dalje


19. februar 2006.
Kinesko posuđe niko ne kontroliše

Za kontrolu ispravnosti posuđa koje stiže iz uvoza nadležna je granična sanitarna inspekcija. S druge strane, niko nije nadležan da ispituje ispravnost švercovanih kineskih predmeta, koji su već godinama dostupni na domaćem tržištu. Iako o štetnosti tog posuđa niko od nadležnih stručnjaka neće da priča, činjenicu da su ti predmeti krajnje spornog kvaliteta potvrđuje i primer iz "Batuta", gde je ispitivanje kineskog tiganja pre nekoliko godina završeno i pre nego što je počelo, jer se isti raspao.

Link


Bez odgovarajuće kontrole se ne može biti siguran šta se kupuje . Isto važi i za moju preporuku u vezi emajliranog posudja . Verovatnoća da je ono neispravno je manja ali i dalje postoji dok se ne opovrgne laboratorijskom analizom. Dakle kupujete na sopstvenu odgovornost.

Pozdrav svima.

Hvala na odgovorima, tema se bas zahuktala.
Kao sto sam napisao ove kopije imaju naziv Berghoffer sto je ocigledno kopija posudja Berghoff. Ne znam cija je kopija Furstin, Konig...prodavci kazu austrijsko posudje...ali je ocigledno da se radi o kopijama.
E sad ima kompleta za 1600 din koji su toliko lagani da se pod rukom vidi da su ko od lima sklepani...oni od 2500 su malo bolji ali i dalje kilavi...dok oni od 3500 vec izgledaju sasvim pristojno, imaju odgovarajucu tezinu, ono deblje 3-slojno dno....U kompletu se inace nalazi oko 5-6 serpi i tiganj. Citao sam da se u to dno stavlja aluminijum i bakar zbog boljeg provodjenja toplote, e sad kao problem je ako to nije dobro zasticeno pa krenu bakar i aluminujum u hranu! Od nekoga sam takodje cuo da Metalac pravi posudje u Kini.
Kada se sve uzme u obzir, mi vise ne mozemo biti sigurni ni u sta...ostaje nam ili paranoja ili da ne obracamo paznju. Sve i da se odlucim da kupim pravi Beghoff ili Metalac, opet se postavlja pitanje kolika je to garancija ...

pozdrav,

o stetnosti posudja na zdravlje ljudi necu nista da pisem jer se ne razumem, ali o kvalitetu istog hocu. mislim da znam o kojem posudju autor teme govori:



svi ti kompleti sa pijace izgledaju otprilike ovako (obratiti paznju na drske serpe - sve su otprilike takve) i kostaju par hiljada ceo komplet.

nazalost i ja sam "ponosni" vlasnik ovakvog kompleta jer sam ga dobio na poklon i koristim ga samo jer mi je zao da bacim (budala). u pitanju je neverovatno sran.e od posudja. posle samo par meseci upotrebe serpe izgledaju kao da se koriste 10 godina. ja inace vodim racuna o odrzavanju posudja ali sam ovde vrlo brzo odustao jer je odrzavanje izuzetno tesko - hrana se lepi ko luda a pranje je sizifov posao (obratiti paznju na dno serpe sa slike koje se verovatno moze ocistiti samo metalnom zicom ili cetkom - nisam probao, a vimom nema sanse). drugo, prvi put kad sam ubacio serpu u rernu da se zapece neko jelo otpala mi je drska. sad kada prinosim jelo od sporeta do stola gledam gde mi je dete da slucajno ne otpadne drska. sto se tice posudja metalac sve najbolje sam cuo. kad ga hvali i moja majka onda budite sigurni da je odlicno :)

zakljucak je da kad budem kupovao serpe to sigurno nece biti one sa pijace. bolje je kupiti dve serpe metalac neko sest "serpi" sa buvljaka.


<sub>[Ovu poruku je menjao mrkii dana 04.03.2008. u 10:29 GMT+1]

[Ovu poruku je menjao mrkii dana 04.03.2008. u 10:29 GMT+1]</sub>

@oggie:
niko ti 100% ne može garantovati ni za šta.

ionako ljude u Srbiji (mnogo) više ubija ono što kuva nego ono u čemu kuva.

Pa to svi rade - mislim suludo bi bilo to ne raditi :)

Elem, skoro svo posudje se pravi u Kini - razlika izmedju "brand" posudja i "white label kineskog" moze biti nikakva, mala ili velika.

Nikakva - znaci da je u pitanju isti proizvod, samo u slucaju "white label" proizvoda nema ime skupog brenda.
Mala - postoje razlike u smislu da white-label proizvod nema rigoroznu kontrolu kvaliteta i time postoji sansa da ima drugacije karakteristike koje nekad mogu biti nepozeljne
Velika - u pitanju je cist falsifikat, losa kopija - koja kvalitativno ne moze da se poredi sa originalom a cesto ima i nezeljena svojstva (tipa: stetnost)

--

E, sad, u slucaju sudova - kao sto STORM48 rece, ako je u pitanju nerdjajuci celik, sansa da je posudje nezdravo je vrlo mala - jer je celik ili nerdjajuci ili nije, a nerdjajuci celik nema nikakve "stetne metale" koje navodno otpusta u hranu. Naravno, jeftino posudje od nerdjajuceg celika i dalje moze imati mane:

- Da bude previse tanko i, time, neotporno na habanje od duze upotrebe
- Da drske budu od materijala koji nije otporan na toplotu, ili se brzo lomi i sl...

Itd... koliko para toliko muzike, kaze narodna izreka.

Medjutim, ako je u pitanju neka drugacija legura - koja menja boju tokom vremena recimo, onda moze biti bilo sta - i jedino sto je moguce uraditi je - poslati ga na hemijsku analizu (sto, opet, znaci - pozdravite se sa serpom ;-) ili jednostavno kupovati kvalitetnije posudje.

Izgleda da je tako , samo se masna hrana kuva a ta mast je 5 puta gora nego ti teski metali

pozdrav Marko

Samo jedno pitanje. Koliko je tesko utisnuti na metal natpis na kojem pise Stainless steel ? Odgovor je : Nimalo. To uopste i ne mora da bude celik.

mrkii kolega imam iste kao ti, sa u plavo toniranim poklopcima, takodje poklon. I ja imam taj problm sa belim talogom na dnu koji se jako tesko skida, mislim da je kamenac, koji se iz nekog razloga jako uspesno veze za metal ovih serpi. Ne znam sta ti bi da ih stavis sa tim plasticnim drskama u rernu...

Imao sam nekoliko kasika na njima je pisalo rostfrei i sta god da sam jeo sa njima osecao sam ukus metala. Isto tako sa ovim serpama, cini mi se kada istu supu podgrejem 15-ti put u toj serpi da ima ukus metala. E sam da li je od elektrolize serpa-supa-kutlaca ne znam... Ko zna mozda je to i dobro za zdravlje, znate kao govzdje i ostali esencijani metali kojih slabo ima u nasoj dijeti :D...

Ovo je velika istina, i prica o zdravstvenoj ispravnosti serpi (ovakvih ili onakvih) u senci ovoga izgleda banalna.
Inace, igrom slucaja koristim Konig kineske serpe, i opsti kvalitet ne zaostaje od Berghofa ili Lagostine koje takodje imam. Inox u principu za hranu nije idealan, jer glavni legirajuci elementi legure (Nikl i Hrom - otuda i oznake 18/10, 18/12 - pokazuju odnos zastupljenosti ova dva metala), mogu reagovati sa odredjenom vrstom hrane (ne savetuje se npr. drzanje kiselih materija u Inox serpama). Neki ljudi su alergicni na Nikl cak i u kontaktu sa kozom (narukvice satova npr.). Inox je lako testirati sa malo limunovog soka - ako ostane fleka, los je. Ekonomski (vs. zdravstveno) najbolji izbor je tuchano posudje (liveno gvozdje), pore na njegovoj povrsini se vremenom 'impregniraju' masnocama iz hrane, tako da nema 'oticanja' gvozdja, koje ionako nije stetno, u hranu. Jedini problem je sto ga nema nigde.
Najkvalitetnije posudje se pak pravi od Bakra, presvuceno slojem Kalaja (ili skorije slojem Inoxa), i takvo posudje se prenosi generacijama, a koriste ga najbolji kuvari i restorani. I jako je skupo (Mauviel, Bourgeat, Calphalon, Falkculinar).
.
Evo jedne zanimljive tabele o toplotnoj efikasnosti posudja u zavisnosti od materijala:

Inox vs. Bakar:

Posudje od stakla, kao i u prici o inoxu, moze biti izradjeno u raznim gradacijama kvaliteta (od klase laboratorijskih stakala pa do reciklaza stakla).
Zemljano posudje sadrzi dosta aluminijuma vezanog u sastavu gline koja bas i ne vazi za konzistentan materijal.
Teflon ne zelim ni da pominjem. Aluminijum takodje.
Za emajl posudje sve preporuke, samo treba voditi razuna o proizvodjacu, zbog sastava emajla. U principu, kada zagori Inox posuda, i ostane crna ili tamna fleka koja se ne moze skinuti nicim (domacice znaju o cemu pricam), posledica je bruniranja, kada na visokoj temperaturi usled sirenja kristalne resetke metala ulaze nagoreli molekuli masnoca i u njoj nakon hladjenja ostaju. Jedini lek je fina vodena polir smirgla (gradacija ~500-600), i fleka nestane za sekund!

Toliko od mene, pozdrav svima!

Interesantno...
Ja koristim Tefalove teflonske tiganje (prvo sam uzeo metalac, ali su se brzo raspali), nadam se da to nije tragicno.
Jer kada przim nesto u recimo inox tiganju treba mnogo vise ulja i cimanja da se to nesto ne lepi za dno. Da ne pricam za palacinke npr.

Teflonsko posudje jeste prakticno. U to nema nikakve sumnje. Medjutim istrazivanja su pokazala povezanost nekih supstanci koje on sadrzi sa pojavom kancera. Pisano je o tome u mnogo stranih i domacih medija. Teflon

Kurir? :)

Wikpiedia:




Pomenute buvljačke šerpe posedujem... nažalost... i uvek prvo se pomolim pre nego što se uhvatim za one očajno napravljene drške, jer su mi se više puta rasklimale i popucale...
Uopšteno, izbegavam da kupujem bilo šta kod kineza što će imati direktan kontakt sa hranom. Da ne pričam kakvih sam trauma doživeo sa jednim kineskim čajnikom (drška - pukla, "zviždući" poklopac - otpao posle 3 upotrebe...).

Vidim da je paranoja u Srbiji toliko jaka, da nam nema spasa - pomrećemo od paranoje. I ona je kancerogena.

Biće skoro propast sveta... očigledno.

Pozdrav

sam neostecen teflon (pravi, znaci obicno ne-kineski) nije kancerogen. Problem je kad se osteti vrhnji sloj teflona (zato uvek drvena/plasticna viljuska/kasika). Problem je kad se osteti vrhnji deo... (ne secam se sad hemijske formule koju smo racunali, ali nastaje neka (mislim da) kiselina koja je kancerogena).

Kurir nije moj izvor informacija. Ja sam informaciju čuo odavno a link ka Kuriru sam dao jer mi je prvi pao pod ruku.

Teflon is Forever

News: For decades, DuPont has sold the answer to crud, gunk, and grime. What the company didn't advertise was that its nonstick wonder sticks—to us.

By Leslie Savan

May/June 2007 Issue


Congresswoman Pat Schroeder was scrambling eggs, one day back in 1984, when she coined one of the most durable political metaphors of our time. Her 1984 description of Ronald Reagan as "the Teflon President" became instant vernacular, attaching itself to everyone from "Teflon Tony" Blair to "Teflon Don" John Gotti.

It is all the more ironic, then, that our favorite metaphor for bad press that won't stick comes from a product whose toxic legacy will stick around forever. Teflon, it turns out, gets its nonstick properties from a toxic, nearly indestructible chemical called pfoa, or perfluorooctanoic acid. Used in thousands of products from cookware to kids' pajamas to takeout coffee cups, pfoa is a likely human carcinogen, according to a science panel commissioned by the Environmental Protection Agency. It shows up in dolphins off the Florida coast and polar bears in the Arctic; it is present, according to a range of studies, in the bloodstream of almost every American—and even in newborns (where it may be associated with decreased birth weight and head circumference). The nonprofit watchdog organization Environmental Working Group (ewg) calls pfoa and its close chemical relatives "the most persistent synthetic chemicals known to man." And although DuPont, the nation's sole Teflon manufacturer, likes to chirp that its product makes "cleanup a breeze," it is now becoming apparent that cleansing ourselves of pfoa is nearly impossible.

DuPont has always known more about Teflon than it let on. Two years ago the epa fined the company $16.5 million—the largest administrative fine in the agency's history—for covering up decades' worth of studies indicating that pfoa could cause health problems such as cancer, birth defects, and liver damage. The company has faced a barrage of lawsuits and embarrassing studies as well as an ongoing criminal probe from the Department of Justice over its failure to report health problems among Teflon workers. One lawsuit accuses DuPont of fouling drinking water systems and contaminating its employees with pfoa. Yet it is still manufacturing and using pfoa, and unless the epa chooses to ban the chemical, DuPont will keep making it, unhindered, until 2015.

The Teflon era began in 1938, when a DuPont chemist experimenting with refrigerants stumbled upon what would turn out to be, as the company later boasted, "one of the world's slipperiest substances." DuPont registered the Teflon trademark in 1944, and the coating was soon put to work in the Manhattan Project's A-bomb effort. But like other wartime innovations, such as nylon and pesticides, Teflon found its true calling on the home front. By the 1960s, DuPont was producing Teflon for cookware and advertising it as "a housewife's best friend." Today, DuPont's annual worldwide revenues from Teflon and other products made with pfoa as a processing agent account for a full $1 billion of the company's total revenues of $29 billion.

Teflon is not actually the brand name of a pan; it's the name of the slippery stuff that DuPont sells to other companies. Marketers deploy the trademark as a near-mystic incantation, a mantra for warding off filth: Clorox Toilet Bowl Cleaner With Teflon® Surface Protector, Dockers Stain Defender™ With Teflon®, Blue Dolphin Sleep 'N Play layette set "protected with Teflon fabric protector." In one TV spot, an infant cries until Dad sets him down on a Stainmaster (with Advanced Teflon® Repel System) carpet, where baby, improbably, falls into blissful slumber.

Breathing in dust from Teflon-treated rugs or upholstery as they wear down is one way we may be ingesting pfoa. Food is another: Pizza-slice paper, microwave-popcorn bags, ice cream cartons, and other food packages are often lined with Zonyl, another DuPont brand. Technically, Zonyl does not contain pfoa, but it is made with fluorotelomer chemicals that break down into pfoa. Regardless of how it gets into our bodies, once there, pfoa stays—quietly accumulating in our tissues, for a lifetime.

Teflon is not the only nonstick, non-stain brand that has turned out to be stickier than advertised. Scotchgard and Gore-Tex, to name just two, are also made with pfoa or other perfluorochemicals (pfcs). Last year the epa hit the 3M corporation, maker of Scotchgard, with a $1.5 million penalty for failing to report pfoa and pfc health data. Chemicals similar to pfoa have recently turned up in water supplies of suburban Minneapolis and St. Paul, near 3M facilities.

Unlike DuPont, though, 3M no longer sells pfoa: In the late 1990s, when testing blood samples for a health study, the company found pfoa even in the "clean" samples from various U.S. blood banks that it had planned to use as controls. "They realized they were contaminating the entire population," says Richard Wiles, the Environmental Working Group's executive director. In 2000, 3M announced that it was discontinuing pfoa production.

When 3M got out, DuPont, which until then had bought its pfoa from 3M, jumped in. Now the company's bottom line depends on whether its product's mythic reputation—Teflon's own Teflon—remains intact.

So far, it seems to be holding. Nonstick pots and pans account for 70 percent of all cookware sold. "Amazingly enough, all the publicity has had no impact on sales," says Hugh Rushing, executive vice president of the Cookware Manufacturers' Association. "People read so much about the supposed dangers in the environment that they get a tin ear about it"—though sales of cast-iron skillets, touted as a safer alternative, have doubled in the last five years, in large part because of "the Teflon issue," according to cast-iron manufacturer Lodge.

In fact, nonstick pans are not a major source of exposure to pfoa, because almost all of the chemical is burned off during manufacture. Still, when overheated, Teflon cookware can release trace amounts of pfoa and 14 other gases and particles, including some proven toxins and carcinogens, according to the Environmental Working Group's review of 16 research studies over some 50 years. At 500 degrees, Teflon fumes can kill birds; at 660, they can cause the flulike "polymer fume fever" in humans. Even at normal cooking temperatures, two of four brands of frying pans tested in a study cosponsored by DuPont gave off trace amounts of gaseous pfoa and other perfluorated chemicals.

A $5 billion multistate class-action lawsuit representing millions of Teflon cookware owners alleges that DuPont has known for years that its coatings could turn toxic at temperatures commonly reached on the stove, but failed to tell consumers.DuPont's website recommends not heating Teflon above 500 degrees (so it doesn't "discolor or lose its nonstick quality") and advises that when overheated, "nonstick cookware can emit fumes that may be harmful to birds, as can any type of cookware preheated with cooking oil, fats, margarine and butter." But who knows how hot a pan gets, and who looks out for birds before fixing dinner? Even while researching this story, I left a nonstick skillet on the stove. The fumes smelled like fried computer, and I vowed not to do it again. But I also decided to go with the hazardous-waste flow, figuring, "We're all toxic dumps anyway." (ewg studies have found a "body burden" of 455 industrial pollutants, pesticides, and other chemicals in the bodies of ordinary Americans.) With toxic substances unavoidable, or at least key to convenience, we run our own self-interested cost-benefit analyses. I throw out the Teflon-coated Claiborne pants my mother-in-law sent my son, but I let him play on swing sets made of arsenic-treated wood because I don't want to face a tantrum.


Still, consumers of Teflon pans and pants (not to mention the mascara, dental floss, and other personal care products made slippery with a touch of Tef) have it relatively safe. The people who make the stuff, and who live near the plants, face far worse dangers. The granddaddy of trouble plants—and the one inspiring a range of lawsuits—is DuPont's plant near Parkersburg, West Virginia. Residents there have sued DuPont for polluting their drinking water with pfoa, and in March 2005, DuPont settled the case for $107 million. If an independent science panel finds links between pfoa and various health problems, DuPont will have to pay up to an additional $235 million to monitor the health of 70,000 people for years to come. Meanwhile, as part of the court order, the company is supplying the entire population of one nearby town with bottled drinking water.

The epa's $16.5 million fine against DuPont for concealing evidence of health risks traces back to the same Parkersburg plant. According to the epa, workers were reporting health problems there for years, including birth defects in their children; as far back as 1981, DuPont scientists knew that pfoa could cross the placenta and thus contaminate fetuses. DuPont also knew that some of its workers' babies had been born with eye defects similar to those 3M had just then reported in rats exposed to pfoa. At that point, rather than risk finding more evidence, DuPont terminated its study and didn't report the troubling data to the epa as required by law. "Our interpretation of the reporting requirements differed from the agency's," the company explained in 2005.

Today, DuPont remains adamant that pfoa—whether in pots, pants, or drinking water—is no threat. The epa may say studies show unequivocally that in "laboratory animals exposed to high doses, pfoa causes liver cancer, reduced birth weight, immune suppression and developmental problems," but DuPont's website quotes Dr. Samuel M. Cohen of the University of Nebraska Medical Center, who says, "We can be confident that pfoa does not pose a cancer risk to humans at the low levels found in the general population." But, notes Robert Bilott, one of the lead attorneys in the Parkersburg suit, "the general population isn't drinking it. And they have five parts per billion in their blood. Near the West Virginia plant, it's in the hundreds of parts per billion; and in the elderly and in children, several thousand parts per billion."

DuPont is hardly unique in trying to cast unflattering data as incomplete or uncertain. As epidemiologist David Michaels wrote in a 2005 essay in Scientific American titled "Doubt Is Their Product," many corporations have followed the tobacco (and more recently, global warming) model of insisting that the scientific jury is still out, "no matter how powerful the evidence." Michaels took his title from a 1969 memo written by an executive for cigarette maker Brown & Williamson: "Doubt is our product since it is the best means of competing with the 'body of fact' that exists in the mind of the general public." Even the indoor tanning industry, notes Michaels, "has been hard at work disparaging studies that have linked ultraviolet exposure with skin cancer."

Chemical companies caught a break with the passage of the 1976 Toxic Substances Control Act (which they helped write), a measure so weak it doesn't require industrial chemicals to be tested for toxicity. Only toxic effects, often found after a product has become ubiquitous in the environment and in people's bodies, must be reported—and even that rule, as DuPont discovered, can be broken with only a minor hit to profits.

In the case of pfoa, it was left to the epa to finally investigate the risk to public health. That assessment, begun in 2000, is expected to go on for years. If pfoa is determined to be a proven (not merely likely) carcinogen, says agency spokeswoman Enesta Jones, "this chemical could be banned." It would be one of the epa's very few outright bans since 1996, when it proscribed ozone-depleting chlorofluorocarbons. DuPont was the world's biggest producer of those too.

For now, DuPont is subject only to the epa's voluntary "stewardship" program, under which it has agreed to reduce pfoa emissions from products and factories by 95 percent by 2010 and 100 percent by 2015. DuPont says it is likely to meet those deadlines: In February, the company announced it had found a new technology that reduces by 97 percent the pfoa used in making Teflon and other coatings, and it has vowed to "eliminate the need to make, buy or use pfoa by 2015."

"It's interesting how DuPont says they're going to eliminate the 'need' to make, buy, or use pfoa," says Rick Abraham, an environmental consultant for the United Steelworkers, which represents workers at DuPont's plants. "It's a self-imposed need. They need it to make money. Are they going to stockpile it, make as much as they can by 2015? Given DuPont's history, that's very possible. They need to make public a time frame for annual production and have it subject to third-party verification." DuPont spokesman Dan Turner responds, "We're going to eliminate it, period." As for time frames, he says, "I can't get into specifics. I can only say we're moving as quickly as the technology allows."

Meanwhile, DuPont has been applying a protective layer of PR to the problem. Last year, caught in a flurry of bad publicity about fines and lawsuits, the company took out full-page newspaper ads. One stated, "Teflon® Non-Stick Coating is Safe." And, as if to flip the bird at workers' complaints, it ran an ad in Working Woman showing a female factory worker and declaring: "DuPont employees use their skills and talents to make lives better, safer and healthier." This year, DuPont plans to advertise its pfoa-lowering measures only in trade publications, perhaps because it's tricky to boast of reduced pfoa while also maintaining that the chemical is harmless. "No one is better than DuPont at greenwashing," says Joe Drexler of the Steelworkers' DuPont Accountability Project.

Possibly. Recall DuPont's 1990 "Ode to Joy" commercial, in which seals clapped, penguins chirped, and whales leapt to honor DuPont for using double-hull tankers to "safeguard the environment." The seals evidently didn't realize that a law passed after the 1989 Exxon Valdez oil spill required double-hull tankers. The penguins probably didn't connect the ice melting under their flippers with DuPont's chlorofluorocarbons either. The company fought against regulating them right up until they were banned.

It is in such ads that corporate fantasies and our individual ones meet and agree to ignore unpleasantries. Corporations lie to us, sure, but we make it easy for them with the little lies we tell ourselves. Especially when it comes to our everyday conveniences, it's easier to accept the company line that there is no risk than it is to accept that authorities won't necessarily protect us from risk. Jim Rowe, president of the union local at DuPont's Chambers Works plants in New Jersey, told me that despite the science about birth defects among DuPont employees, many of his coworkers have convinced themselves that there's nothing to worry about: "When we took blood tests and interviewed them, they said they were told 'pfoa's not a problem—it's even in polar bears.'" Precisely. And even if DuPont (and companies that make pfoa in Europe and Asia) stopped producing and using the chemical tomorrow, the millions of pounds of it already on earth would remain in the environment and in our bodies "forever," says the ewg's Wiles. "By that we mean infinity."

Denial, avoidance, and magical thinking aren't new. Like Teflon, they're barriers that keep unpleasant things at bay, and like Teflon, they're entrenched deep inside us.

Link

Preko 500C se oslobadja agresivni i otrovni fluor (zaista ekstremno otrovan), a "crvena" ringla je na preko 650C

Pa uzivajte :)

U pitanju je temperatura od 500 stepeni Farenhajta sto je 260 Celzijusovih stepeni. DuPont Teflon sajt

masa ljudi se otrovala pržeći jajca na teflonu.
svaki dan neka čitulja...

@vladd lerna[rerna] radi na max 350-400 ^C ,a ringla radi na nekih 250^C max,na toj temperaturi od 600^C bi mogao skoro i da topis metale

Pa da , aluminijum bi trebalo da se topi na 605^C

pozdrav Marko

Opet quote:

Ja ne znam da li je neko od vas ikada pravio palacinke i kako to radite, ja ovako:
U ruku uzmem teflonski tiganj za palacinke, plin na maximum i nek sve prsti.
Mozda me zato xebe zeludac...

Za termicki proces se ne moze reci da pocinje na odredjenoj temperaturi, to je uvek u pitanju neka kriva u dijagramu... Poput vode koja isparava i na sobnoj temp. a kamoli na visim. Znaci PTFE ce da se raspada i na nizim temperaturama, a na visim ce to raditi intenzivnije.

Evo čitam od jutros... Tefal bankrotirao!
Akcionari imaju pristup ES-u, pročitali ovo i popadali u nesvest.

Džizz Krajst!

Pozdrav

Nece, ne funkcionise tako mehanizam. Teflon ne isparava, nego mora da pocne da se razgradjuje, a to je malo drugaciji proces..

Mislim i vodi je problem da se razgradi, "malo" veci nego da isparava

Poz

Mislim da se ovde propusta bitna stvar

Rizici koriscenja teflona su vrlo mali. Postoji marginalna mogucnost usled lose upotrebe da dodje do otpustanja stetnih hemikalija u vazduh, ali cak i takvo otpustanje nije nesto sto se moze smatrati toliko stetnim da iziskuje zabranu. Tacno, te hemikalije mogu zavrsiti u ekosistemu i nataloziti se u, recimo, polarnim medvedima - ali, iskreno, bojim se da polarni medvedi imaju malo vise drugih razloga za brigu od teflonskih nus-produkata.

Sa druge strane, teflon ima brojne prednosti - koje vecini ljudi daleko prevazilaze potencijalne mane. Jos ako se teflonom pravilno rukuje (dakle, bez pregrevanja, bez grebanja i sl...) u pitanju je potpuno zdrav proizvod.

Ono sto jeste zanimljivo, u ovom slucaju, je posebna "paznja" koju dobijaju proizvodi poput teflona, mikrotalasnih rerni i sl... zasto? Zato sto su relativno novi?

Mislim, i preprzena masna hrana ima gomilu stetnih materija koje su nezdrave, i prepeceni rostilj naucno dokazano moze da poveca verovatnocu dobijanja kancera, i procesirani secer takodje u vecoj kolicini moze izazvati bolesti... itd... itd... - takvi rizici postoje i u ostalim nacinima pripremanja hrane i u redovnoj ishrani - pa se ne bavimo preteranoi njima.

Resenje?

Nije u paranoji - vec u odgovornom odnosu prema sebi i prirodi... Ne treba odbaciti teflon, vec se boriti za edukaciju o pravilnoj upotrebi i pritiskati proizvodjace teflona da inoviraju proces i potpuno izbace stetne supstance. Treba smanjiti upotrebu masti u ishrani, smanjiti upotrebu PVC kesa, sortirati djubre, reciklirati, racionalno koristiti elektricnu energiju - to su stvari koje ce pomoci ljudima i zemaljskoj kugli, a ne neki sveti ratovi protiv mikrotalasnih ili teflona.

Ja nisam protiv novih tehnologija. Teflon u ovom slucaju uopste nije nova stvar . Procitaj tekst koji sam postavio. 1944 je ime Teflon zasticeno , a sezdesetih je uveliko primenjivan na posudju. Prilikom njegove proizvodnje se koriste hemikalije koje skode radnicama radnicima i njihovoj deci (razne deformacije ociju kod novorodjenih, kasnije ometena u razvoju , razni imunoloski problemi itd). Dalje , kada se tiganj oblozen teflonom stavi na ringlu , temperatura od 260 i preko, stepeni se postize veoma lako . Tada , isparenja koje on stvara ( mogu da ubiju vaseg pernatog kucnog ljubimca a kod vas da izazovu simptome slicne gripu). Ako takvo upozorenje stoji na zvanicnom sajtu proizvodjaca Teflon premaza DuPont onda to znaci da se svaki put kada koristis teflonsku posudu rizikujes zivot. Mislim ako je nesto smrtonosno za vaseg papagaja kako moze biti dobro za vas to jest nas to jest mene. Da je u pitanju proizvod kod kojeg nema nikakvih nedoumica da je neskodljiv ja bih ga hvalio na sav glas . Ovako sam ljudima izneo informacije pred oci pa neka sami odluce sta im je ciniti. Rado bih procitao neko istrazivanje koje bi dokazalo da je teflonsko posudje neskodljivo. Kada bi na primer kriticna temperatura bila 1000 stepeni i kada bi proizvodnja bila bezbedna bilo bi super. Jer kao sto sam vec ranije rekao teflon kao redukcija koriscenja masti u pripremi hrane je odlican izum i prava je steta sto ima ove sporedne efekte. Pozdrav.

Nije tacno, rizikujes zivot svog pernatog kucnog ljubimca. Isparenja nastala pogresnom upotrebom teflona nisu smrtonosna za coveka - nisu ni zdrava, takodje, ali svakako nisu opasna po zivot - inace teflon ne bi bio u prodaji.

To sto teflon pri visokoj temperaturi emituje stetan gas jednostavno nije dovoljno da se zabrani - mislim, PVC posuda koju zagrejes iznad dozvoljene temperature (a svakako se vrlo lako zagrevaju iznad nje, zar ne?) dimi crnim dimom punim kancerogenih supstanci... Pa svako drzi tonu plasticnih posuda kuci, i nisam primetio da ljudi umiru od toga.



Pa sad, za pocetak - mi smo sisari, a ne ptice i imamo vrlo drugaciju fiziologiju od ptica, pogotovu u domenu rada pluca i apsorpcije gasova.

Isto tako, jako cesto korisceni analgetik koga milioni ljudi imaju u kuci, i koji se zove Paracetamol, na primer, unutar preporucene doze nije toksican za coveka (iznad te kolicine jeste liverotoksican!) ali za neke kucne zivotinje, poput macaka - bilo koja kolicina paracetamola znaci sigurnu smrt i to u vrlo gadnim mukama tokom par dana.

Sta sad to znaci, "ako je paracetamol toksican za moju macku, on nije dobar za mene"? Come on..

Gledaj Ivane , ja ne zelim da te ubedjujem ni u sta. Imas tekst koji sam gore postavio. PVC posude ne sluze da se u njima sprema hrana na ringli ili u rerni. Mislim da to svako zna. Razlika PVC i teflonskih posuda je sto se ove druge kupuju sa namerom da se u njima sprema hrana na vecim temperaturama. Pri tome se iz teflona pored pfoa oslobadja jos 14 razlicitih gasova i cestica medju kojima su potvrdjeni otrovi i kancerogeni. To je dokazano u 16 razlicitih studija tokom 50 godina. Za mene je to dovoljno , za tebe . Kako zelis. Pozdrav.

Ja mislim da teflonski tiganji i ostalo posudje nije opasno sve dok ne pocne da se ljusti , npr kada se izgrebe viljuskom itd , ako se pravilno koristi tiganj nije opasn , znaci drvene i plasticne kasike otporne na temperaturu

pozdrav Marko

O teflonu imate drugu temu:
http://www.elitesecurity.org/t164346-Teflon-kancerogen

Moji su koristili teflon otkad znam za sebe i nikom od nas nista ne fali.

A koje kvalitetno posuđu vi preporučujete?

Lagostina, ako je nadjes, bilo je. Jako kvalitetno italijansko posudje, a cene bolje od Metalca... Berghof je jako skup, Zepter i ostale fenserice narocito...

Da se i ja uključim, ne o teflonu, već o nerđajućem čeliku.
Kao što je neko već pomenuo 18/10 znači 18% hroma, 10% nikla. Tih 10% nikla ulazi u cenu sa oko 60%. Znači nikl je veoma skup.
18/10, Č4580 po jusu, AISI 304 ili w.nr.1.4301 su sve oznake za "prehrambeni" nerđajući čelik.
Kinezi dosta guraju jednu novu vrstu nerđajućeg čelika za koji u jusu nema oznake, najčešća oznaka je ss200 (ss znači stainless steel), kod njega je razlika u tome što sadrži od 1 do 4% nikla - mnogo je jeftiniji. Pod određenim uslovima postoji mogućnost da zarđa, što znači da je verovatno štetan u ishrani. Pretpostavljam da čajnizi koriste ovaj za proizvodnju sudova, do 50% posto je jeftiniji od prehrambenog, a isto izgleda kada je nov.
I još postoji varijanta (manje verovatno) da je upotrebljen takozvani "magnetni" nerđajući čelik, Č4174, AISI 430. On u sebi ne sadrži ni malo nikla i najlakše se prepoznaje tako što mu se prinese magnet. Ako se magnet lepi, to je onda taj. I on rđa pod određenim uslovima, menja boju ako pokisne, kisele kiše :)
Takođe, iako je upotrebljen pravi prehrambeni prohrom, postoje razlike u kvalitetu završne obrade, elektropoliranje, pasivizacija itd. To utiče na trajnost površine.
Nadam se da je ovo bilo od pomoći.