Cibernoid, „dok voz stoji“ razdaljina PO = l₀ (dužina tvog vagona u kojem ćeš putovati jednolikom pravolinijskom brzinom v) ista je i za tebe i za mene. Ako smo sve „sinhronizovali“ (zatim su nas „uspavali pa opet probudili“) i ti (u vagonu) i ja (na Zemlji ili u Svemiru, sve jedno) konstatujemo (pomoću svjetlosnih signala) da se nalazimo u međusobnom relativnom inercijalnom kretanju brzinom v, nemamo nikakvog načina da utvrdimo ko se kreće a ko „miruje“, ni po kakvim putanjama, smjerovima, (brzinama) se krećemo. Svako od nas može tvrditi da miruje i svako od nas će, pomoću istih onih svjetlosnih signala izmjeriti istu dužinu „svog“ vagona PO = l₀, i tu nema nikakve jednačine ( pa nema potrebe da napominješ: „Kako ćemo mjeriti jednačinu“). Mjerit ćemo svako svoju dužinu, koja je u našem“sopstvenom sistemu“ , koja u odnosu na nas „miruje“ i mi u odnosu na tu dužinu „mirujemo“).

Da ponovim sta si upravo rekao:
konstatujemo (pomoću svjetlosnih signala) da se nalazimo u međusobnom relativnom inercijalnom kretanju brzinom v, nemamo nikakvog načina da utvrdimo (da smo upravo utvrdili pomocu svetosnih signala) ko se (relativno inercijalnom brzinom v) kreće (u odnosu na onog drugog ) a ko „miruje“ (u odnosu na samoga sebe), ni po kakvim putanjama, smjerovima, (brzinama) se krećemo (relativno jedni u odnosu na druge u prikazano svak za sebe u svojim koordinatnim sistemima relativno kretanje i putanju onog drugog, sto smo upravo utvrdili pomocu svetlosnih signala).

Vidis li koliko je ova izjava kontradiktorna i nedorecena.
Putanje i kretanja postoje,ali samo u relativnom smislu.



Svak ce izmeriti da onaj drugi ima "kraci" vagon.
Prvo kazes duzina tvog vagona, pa posle duzina svog vagona. Svak ce izmeriti za
sebe da njegov vagon ima isti odnos duzine prema duzini svog lenjira, odnosno da
je odnos duzina svih predmeta u vagonu isti kao i pre polaska. Ako prilikom
mimoilaska merimo duzinu onog drugog vagona svak ce za sebe imeriti da je onaj
drugi vagon kraci.




_{[Ovu poruku je menjao Cybernoid II dana 08.12.2004. u 20:51 GMT+1]}

(Bio se «odrekao kompjutera», zbog XPSP2). Cibernoid, jedva se u nečemu složismo! Zadrži u sjećanju naše «sinhronizovanje» etalona za dužinu PO i kad (nekad kasnije) budemo razmatrali m₀ .
Sada možemo lijepo utvrditi kako svaki od nas u svom sistemu, mjeri svoje dužine brzinom c: PO = l₀ = ct₀ = (c-v)t₁ = (c+v]t₂ = t', i svako od nas dobije (kao rezultat dijelenja iste dužine istom bzinom) isti vremenski interval t₀. U nekoj ranijoj poruci sam rekao da je ovo samo «mogućnost», što se i «eksperimentalno» može provjeravati. Sada bi to proširio navodeći «poredak po veličini» (dužina trajanja) vremenskih intervala:t₂<t₀ <t'<t/2<t₁ (opšta zakonitost za svako l₀ i svako 0<v<c).
«Tvoju želju» da sve dužine mjerimo isključivo pomoću interferencije svjetlosti ostavimo malo za kasnije razgovore, a sada utvrdimo da je sve gore rečeno u skladu sa «klasičnom fizikom, a posebno: ct₀ = t' nije suprotno klasičnoj fizici, niti je «privilegija» za brzinu c (-brzina svjetlosti u vakumu). Može li tvoja «podsvijest» prihvatiti činjenicu da ničeg neobičnog (zbog čega se moramo odricati klasičnih shvatanja) nema u istini: t' = . Ajnštajn samo «izjavom» utvrđuje smisao svog t' i ničim više. Zar navedene činjenice nisu «mjerodavnije» od verbalne izjave?! Ponovo ćemo (detaljno) razmotriti onu tvoju poruku: «Polazak fotona (množina) sa istog mjesta i u isto vrijeme, različiti putovi, povratak na isto mjesto» (te interferencija ), vezano za «okomito kretanje» svjetlosti u Mmeksperimentu.

Slozili smo se oko principa ekvivalencije, da svako svoj vagon meri i vidi na
ekvivalentan nacin. Dok kad obojica merimo duzinu jednog te istog objekta
dobijamo razlicite vrednosti. To svo vreme govorim.

Ako nisi razumeo u pretodnoj poruci sam skrenuo paznju na kontradiktornosti i
nedorecenosti u tvojoj prethodnoj tvrdnji.


Sto bi advokati rekli to je rekla kazala.
Sta je tacno ko kome rekao? Gde to pise? Ko su svedoci?
Pretpostavljam da je pokusavao da pojednostavljeno objasni neke koncepte
ljudima koji znaju samo srednjoskolsku matematiku. Smisao t' je odredjen
njegovim jednacinama i definicijama velicina koje ucestvuju, koje meni deluju
merodavnije nego tvoje "cinjenice".



Ako se moja svetlost u odnosu na mene krece brzinom c, a tvoja svetlost u odnosu
na tebe brzinom c i mi se krecemo brzinom v jedan u odnosu na drugoga, a tvoja
svetlost se opet krece u odnosu na mene brzinom c i moja svetlost u odnosu na
tebe takodje brzinom c, onda to nije u skladu sa klasicnom fizikom.
Svetlost "ima privilegiju" da se uvek krece istom brzinom bez obzira kojim se
brzinama krecu razliciti izvori i posmatraci.




Ja ovde vidim samo nekoliko tako izabranih velicina da se uklapaju u jednacine i
nista vise od toga.


Doduse blizu si necega sto ima nekog smisla. Tvoje jednacine podsecaju na
relativisticke izraze za Doplerov efekat.

Cibernoid, ne samo da „podsjećaju na Doplerov efekat“ nego se mogu i striktno primijeniti (a jednostavnije su i lakše se pamte).
Ja u nekoliko prethodnih poruka izbjegavam pomenuti mjerenje iz K₀ u K' i obratno (u odnosu na.... i obratno), kako bi se sadržao u oblasti „klasične fizike“ i tvoje „vektorske baze“ u: 1.(za „posmatrača“) u K₀ u odnosu na: a) K₀ i b) K' ; te 2. (za „posmatrača“) u K' (kada se „komotno“ ovo crtkano K' može zamijeniti sa K₀) u odnosu na: a) K' i b) K₀. Ovo ću objašnjvati sa „ptičicom“ pored otvorenog prozora „tvog“ vagona, koja leti istom brzinom i smjerom kao ti ( i promjenom njene brzine, silama sa „osloncem“ u „tvojoj“ i „mojoj“ bazi). Nego, da ne bi prerano prešli u novu oblast, zadržimo se na ona tvoja četiri primjera „konstantnosti brzine“ c („u svima sistemima, neovisno od kretanja sistema, izvora, posmatrača“).
1. Brzinu c definišemo u vrijeme i na mjestu kada vršimo „sinhronizovanje“ naših satova, etalona (jedinica mjere), instrumenata,... (dakle, zajedno i u istim uslovima);
2. Kada smo „razdvojeni“(prostorno: (ali – sada) ti u Japanu, ja u Australiji; ili vremenski: (ali – na istom mjestu, Avali na primjer) ja u srednjem vijeku , ti sada), svako u svom sistemu će opet koristiti sve utvrđene atribute brzine c, meni su bitne „iste“ jedinice mjere;
3. Šta god „vidjeli“ (u onom drugom sistemu u odnosu na nas) mi ćemo tom istom brzinom mjeriti i u „vlastitom“ i u onom „drugom“ sistemu;
4. Upravo, taj smisao imaju: Ajnštajnove, Lorencove i „Sprečine“ jednakosti; samo što Sprečo tvrdi da će tako biti ma koju „skalarnu vrijednost“ brzine c koristili, a Ajnštajn i Lorenc se „vežu“ za brzinu svjetlosti u vakumu (dakle, moje jednakosti obuhvataju i njihov slučaj). U tom smislu sam ranije pomenuo da ne negiram Ajnštajnove i Lorencove jednakosti, već tumačenje tih jednakosti.

Ako nisi primetio tvoje 4 tacke nisu u skladu sa klasicnom fizikom.Primeni ih na MM eksperiment i pokazi zasto se interferenciona slika ne menja sa zakretanjem aparature ili izracunaj korekciju koju treba uneti u GPS ili pomeranje perihela Merkurove putanje ili ugao skretanja svetlosti koja prolazi pored Jupitera. Za to postoji dobar razlog, znas li koji? Sta mislis pod tim "definisemo"?

Tako, na primjer obojica imamo (svako u „svom“ sistemu) istu dužinu l₀ = ct₀ (što smo prethodno „sinhronizovali“, prije nego što si ti „otišao da se vozaš u konkordu“) i obojica ćemo u onom drugom sistemu imati tu istu dužinu (naprimjer PO₂ = l₀ = ct₀ „okomito“ na pravac kretanja postavljeno ogledalo u MMeksperimentu): l₀ = t' . Mjerimo li („svoju“ l₀, ili „onu drugu“ t') istom brzinomc obojica ćemo dobiti i isto vrijeme:
, i to je tako za svako 0<v<c. „Problem iskrivljavanja prostora ili vremena“ nastaje kada tu matematičko-geometrisko-fizičku istinu primijenimo u nekom prethodnom ili narednom vremenskom trenutku („vremenska razdvojenost“) ili dužinu l₀ jednostavno „premjestimo u prostoru“ (prostorna razdvojenost), pa taj isti matematički postupak primijenimo u „novim uslovima“ (što je A. Ajnštajn uradio izjavom: da je l₀ u „mirovanju“ isto što i l' u „kretanju“). Naravno, „tvoja vektorska baza“ dat će tačne matematičke istine“ ( vektorska baza ili „tenzorski račun“ – sve jedno).
Brzinu "definišemo" tako što utvrdimo njene "atribute": 1. skalarnu vrijednost (u svim smjerovima i pravcima),2.Nepromjenljivost (konstantnost), 3. Jedinice mjere (sve tu u uslovima "mirovanja", dakle u sistemu u kojem se nalazimo).

Cibernoid, zaboravio sam pomenuti (vjerovatno za tebe najbitniju) talasnu dužinu i frekvenciju brzine c u „vakuumu“, jer imam u planu o tome govoriti kasnije. (Milane, kad ovdje ugledaš crtež, znat ćeš da sam uspio).

Lenjir duzine l₀ merim
1. kada on miruje u odnosu na mene
2. kada se on krece u odnosu na mene
Ajnstajn kaze da ta dva merenja daju razlicite rezultate.

Ne bas tim recima, ali je to otprilike tacno ono sto Ajnstajn kaze.
Samo sto to opet nije u skladu sa klasicnom fizikom.

Cibernoid, nikako da te „odvučem“ od Ajnštajnovog načina razmišljanja! Pa, naravno da nije u skladu sa klasičnom fizikom uspostaviti netačnu geometriju (pa kako ona „ne štima“, onda ćemo malo korigovati vrijeme, malo korigovati dužinu i doći do istinitog sadržaja – geometrijske sredine za 2l₀ i ct). Čini mi se da sam se „sjetio sadržaja“ na koji ne ćeš moći primijeniti „Ajnštajnov lenjir“ („svaki sistem ima svoje jedinice mjere“), a to je talasna dužina i frekvencija svjetlosti koju konstatujemo u „vakumu“. Hoće li takva talasna dužina i frekvencija ostati za sve „posmatrače“ i „sisteme“?

Ne.

Ta dva merenja daju razlicite rezultate, takav je ishod MM eksperimenta, osim ako Spreco ne da novo tumacenje.

A Ajnstajna niko i ne pita da li daju ili ne daju, nego kako predvideti rezultate slicnih eksperimenata. A isto pitanje ide i svakom ko da svoje tumacenje.

Spreco, pratim sve vreme ovu temu i jos uvek mi nije jasno sta hoces da kazes. Jedan tako umro (cekajuci). Hajde molim te, daj prvo do cega si dosao, pa onda kad zinemo i kazemo "nemoguce", onda objasni natenane. Sta je po tebi stvarni rezultat MM eksperimenta? Da li hoces da kazes da se nista ne moze zakljuciti iz njega (za branitelje Ajnstajna: to jos uvek ne bi znacilo da TR ne vazi, nego samo da taj eksperiment, iako je bio inspirisuci, paradoksalno nije valjan primer) ili da se iz njega moze zakljuciti nesto sasvim drugo?

Faza talasa ce biti ista za sve, frevkvencija i talasna duzina ce za svakog (ko se krece razlicitmo brzinom u odnosu na onog drugog) biti razlicita.

Salec, moram savladati bar početnu tehniku umetanja crteža na ovu stranicu (samo par linija i tačaka), a tek sam uspio nabaviti AutoCAD 14( dobio i knjigu).Šest mjeseci pokušavam ove dobre ljude (što imaju strpljenja da razgovaraju sa mnom) navesti na pristup sadržajima (kao da nikad nisu čuli za Ajnštajna) bez „dilatacije“ i „kontrakcije“- i ne ide. Imam komšiju (vršnjak, hodža) sa kojim se još uvijek „usaglašavam“ u osnovnim pojmovima „pogleda na svijet“. Ako ne uspijem Cibernoida vratiti „pravoj vjeri“(koji hoće sa mnom razgovarati), onda je uzaludan sav moj rad i trud (drugi niti hoće čuti šta imam kazati). Trenutno se „vrtim“ oko problema šta je uzrok a šta posljedica ( „šta je starije kokoš ili jaje“) „dilatacije vremena“ i „kontrakcije dužina“: matematika – fizička stvarnost ili obratno, fizička stvarnost – matematika. Ja vidim „Ajnštajnov logički promašaj u matematici“, a Cibernoid vidi „moj promašaj u tumačenju Ajnštajna i fizičke stvarnost“. Uzrok? Dva različita pristupa istom sadržaju (zato ga pokušavam odvratiti od „naučenog i neprirodnog, imaginarnog, načina razmišljanja“, kao da je bio u Americi na „ispiranju mozga“ i neda se). Da imam „čarobni štapić“ ja bih ga upotrijebio.

Cibernoid, ako iz K₀ (0,0) šaljem svjetlosne signale na krajeve dužine PO = l₀ = ct₀ , okomito postavljene na x-osu (pravac kretanja „inercijalnog sistema“ K' brzinom 0<v<c), onda mogu primijeniti istu geometrijsku optiku, (matematiku, tehniku) kao da dobijam (nazad u K₀) svjetlosne signale sa dva različita mjesta u prostoru. Tako razmišljaj o vremenu (2t') kretanja svjetlosnog signala iz K₀ do okomitog ogledala i nazad u K₀ ili nakon odbijanja ponovo u K'. Ta slika, „događaj“, uslovljena je: brzinama 0<v<c, i dužinom PO, tj vrijeme t' je „definisano“ dužinom l₀ i brzinama 0<v<c. Imamo tu tačno definisan pravougli trougao (bitan je ugao čiji je cos jednak vt'/ct'). Primijeniti iste te matematičke odnose na neki kasniji (ili raniji) trenutak (što mladom i čini mi se „bezabraznom“ M. Miloševiću ni napamet nije palo) znači upravo: narušiti zakone vremena i prostora („odreći se normalnih shvatanja o prostoru i vremenu“). Naši profesori nisu bili manje obrazovani od nas i u njihovim mnogobrojnim užbenicima se „objašnjava“ da dok nama (koji „mirujemo“) protekne vrijeme t >t' u sistemu koji se kreće (tako ćemo bar mi vidjeti, i doživiti „kada nam se brat, blizanac, vrati“) proteći će vrijeme t'. Matematičku podlogu (koja se da i „eksperimentalno provjeriti“) nalaze u (ct/2)² – (vt/2)² = (ct')². Utvrditi to u jednom trenutku, pa isto to primijeniti u nekom narednom (ili prethodnom) trenutku upravo narušava geometriju prostora i vremena. I sad i tebi pitanje: Šta je starije „kokoš ili jaje“ (pogrešna matematika ili pogrešna naša shvatanja o prostoru i vremenu). Ne, ne napuštam Mmeksperiment, ali hoću da naglasim značaj trenutka t' i ugla čiji je sinus vt'/ct' = vt/ct, dakle ugla koji je određen bzinama c i v i koji je značajan za geometrijsku optiku.

Znaci... jos se ne zna sta i da li ista "cuci u grmu", a sagovornici su saradnici u lovu (samo nisu bas voljni da saradjuju, jer ne veruju da tu ista ima). Malo mi je sad jasnija rasprava...

Ali ipak, ne vidim onda motiv za sve ovo, velika je verovatnoca da ce u nekom trenutku da ti "sine" da je sve ipak na svom mestu, ipak je to sve poprilicno resetano svojevremeno, u vreme kada je bilo skroz novo i veoma neverovatno, od strane ljudi koji su bili pametniji od nas ili bar jednaki nekima od vas, a i nisu smatrali Ajnstajna za ne znam kakav autoritet. Oni bi ga sigurno radije i lakse "oborili" tada, samo da su mogli. Mada, ako ovakva rasprava ima svoje argumente, a ipak na kraju ne bude ulovila nista, onda ce to znaciti da popularni i skolski prikazi i objasnjenja MM eksperimenta zakidaju na detaljima, sto je vazna primedba gradivu.

Fizika ima empirijski, a ne religijski (estetski) pristup interpretaciji sveta oko nas.

Kako vremenom dobijamo sve tacnije i detaljnije informacije o svetu oko nas,
tako se i matematika kojom se to kvantitativno opisuje komplikuje.

JEDNO PITANJE.ja sjedim na stolici(mirujem)pokraj mene autocesta,i projuri kamion sa 100 km\h,osoba A ga vozi,a osoba B sjedi iza,u odnosu na mene kamion ima brzinu od 100 km\h,ali ono sto mene zanima je to,koliko brzinu imaju osobe A i B,u odnosu na mene znaci ja koji mirujem mjerim brzine??????HVALA

Mislio sam da ćeš reagovati na onaj detalj: (ct']² – (vt')² = l₀², koji se obistinjuje i za mene (koji sam ostao u K₀) i za tebe (koji su u K'). Dok svjetlost (foton) stigne do „okomito postavljenog ogledala“ i meni se vrati proteći će vremenski interval 2t', taman će toliki vremenski interval proteći i dok foton (koji se odbije od „okomitog ogledala“ ) ne stigne do tebe u K'. Ni jednom od nas nije ni jedna dužina ni kraća ni duža , ni jednom od nas nije ni protekao drugačiji interval vremena i ni jednom od nas nije ni jedna od brzina drugačijim jedinicama definisana. Sve to možemo i „eksperimentalno provjeravati“, vrtiti film unazad, ..., vrtiti film usporeno,..., koristiti i neko c = c po želji (naravno, mora biti 0<v<c, da bi se događaj uopšte i obistinio). Šta nam ovdje može biti sporno?.

Sta koja velicina predstavlja. Koje su velicine zadate (podesene), a koje se
odredjuju? Koje velicine su zamisljene, koje izmerene i u kom referentnom sistemu
su izmerene. Kako to da eksperiment pokazuje da se interferenciona slika ne menja
sa zakretanjem aparature?


Ti mirujes u donosu na sebe u svom referentnom sistemu i za tebe je vremenski
interval u tvom referentnom sistemu izmedju slanja svetlosti do ogledala koje miruje
u odnosu na tebe na razdaljini l i vrati se nazad jednak t=2l/c.
(Praksa je da se velicina koja se odredjuje pise sama na levoj strani jednacine.)
Ti se kreces brzinom v u odnosu na mene u mom referentnom sistemu i za mene je
taj foton otisao od tebe, odbio se od ogledala i vratio se tebi za vreme mereno u
mom referentnom sistemu t'=2l/sqrt[1-(v/c)^2]/c.
Ta isti foton se krece brzinom svetlosti u odnosu na tebe u tvom referentnom
sistemu, i tom istom brzinom svetlosti u odnosu na mene u mom referentnom
sistemu. Ti meris da taj foton prelazi put duzine 2l u tvom referentnom sistemu, ja
sa druge strane merim da taj foton u mom referentnom sistemu prelazi put duzine
2l/sqrt[1-(v/c)^2]. Medjutim posto su dogadjaji foton je otisao i foton se vratio
za mene dva prostorno razdvojena dogadjaja ja cu informacije (putem merenja) o
tome dobiti sa zakasnjenjem zbog konacnosti brzine svetlosti, koje mogu da
izracunam na osnovu merenja tvoga polozaja. Kada uzmem to u obzir i izracunam
tzv. retardirane velicine dobicu t'. Strikno govoreci t' nije ono sto cu videti vec
retardirana vrednost sa korekcijom usled konacne brzine prostiranja svetlosti.

Kako to onda da ja merim da je tvoja brzina u mom referetnom sistemu
jednaka v, a ti kada meris brzinu sebe u tvom referetnom sistemu dobijes da je tvoja brzina 0?
Da li mi mozda merimo brzinu dva razlicita objekta ili merino vektore brzine razlicitim vektorskim jedinicama?

Shvati to ovako
2 metra i 3 sekunde
kao
2 koraka levo i 3 koraka napred

Svako ima svoje levo i svoje napred iako mogu imati korake iste duzine.

U vreme pre Ajnstajna su naucnici bili toliko uvereni u postojanje etra da je to prakticno bilo prihvatano kao aksioma. Bilo je vec poznato kolika je brzina svetlosti kao i cinjenica da je ona konstantna i to se objasnjavalo nacinom njenog prenosenja kroz etar slicno prenosenju zvuka kroz vazduh. Majkelson i Morli su samo smislili nacin da i eksperimentalno dokazu postojanje etra, ali su na svoje veliko iznenadjenje dokazali suprotno, da njega nema. Onda je nastala konfuzija u naucnoj javnosti oko toga kako je moguce da je brzina svetlosti uvek konstantna a da nema referentnog, apsolutno mirujuceg medija preko koga se ona prenosi i koji odredjuje njenu brzinu. E tu je Ajnstajn dao svoje tumacenje tih pojava koje do sada niko nije uspeo da obori niti da ponudi bolje resenje. On je uveo relativnost vremena i prostora i na taj nacin obezbedio konstantnost brzine svetlosti. I zaista kada se covek bar malo posveti tim jednacinama, a za to ne treba mnogo vise od srednjoskolske matematke, ispada da se sve lepo uklapa. I opet da napomenem, to je Ajnstajnovo objasnjenje koje je mnogo puta do sada proveravano, sto naravno ne znaci da mora biti tacno, ali je za sada najpribliznije fizickoj stvarnosti.
"Klasicna fizika" ocigledno nije tacna jer ne moze da objasni zasto je c+v=c sto je u 60-im godinama ovog veka i eksperimentalno dokazano. Ovo c+v=c je matematicki nemoguce, odnosno moguce samo ako je v=0, ali u nasem stvarnom fizickom svetu je tako i bez pomoci TR je to nemoguce objasniti.

Kada v nije nula, ne može nikako biti c+v=c. Tu se ne radi o sabiranju brzina, već o njihovom slaganju, koje se u TR ne opisuje matematičkom operacijom sabiranja, već sasvim drugom binarnom operacijom.

Naravno, upravo sam hteo da naglasim da je ovim ocigledno da se u opisivanju fizickih pojava ne mogu koristiti matematicka pravila ne uzimajuci u obzir specificnosti tih pojava. Ajnstajn je to uzeo u obzir i dosao do pravila koja su se odrzala do danas.
I opet da naglasim da ne mora da znaci da je Ajnstajn u pravu, samo jos niko nije dokazao da nije, a njegove jednacine veoma dobro opisuju stvarnost i rezultate eksperimenata. Mozda eter zaista postoji samo ga MM eksperiment nije detektovao iz nama nepoznatih razloga. U tom slucaju cela TR bi verovatno pala u vodu ili bi bila radikalno izmenjena.

Sadržaj pretodnih (nekoliko) poruka je ono „ključno“, molim Vas, zadržimo se na tom sadržaju. Upravo smo „na pravom terenu“.

Slavko, očigledno mialimo na isto. Mislio sam samo da to izrazim preciznije. Matematička pravila je dozvoljeno primenjivati UVEK (što i jeste smisao matematike, da njeni stavovi imaju dedukivnu snagu), ali pri matematičkom modeliranju neke pojave se mora voditi računa o tome da taj matematički model opisuje to što modeliramo. Opisivanuje relativističkog slaganja brzina matematičkom operacijom sabiranja je isto toliko pogrešno koliko i opisivanje relativističkog slaganja bzina operacijom množenja.

Fizička stvarnost omogućava nam da imamo u istom „događaju“: (0<v<c), c, v, (c+v), (c-v), (i sve između tog „maksimuma“ i „minimuma“, među kojima je i ), i to sve u zavisnosti gdje smjestimo „posmatrača“.Naš način računanja (ko i u odnosu na šta „vidi i računa“, mi ili naš „posmatrač“) neće imati nikakvog uticaja na tu fizičku stvarnost, ali ćemo imati matematičke relacije i rezultate u kojima je „sve moguće“ (c+v)/c i (c-v)/c.Diferencijalni račun u tom slučaju (u svijim „temeljima“ ima „ugrađen“ pravougli trougao) prevodi te matematičke iskaze uspostavljene u jednim fizičkim uslovima na druge fizičke uslove, prostimim stavom: Δt (ili neka druga veličina, sve jedno) teži... Takve slučajeve odlično obrađuju na mašinskim fakultetima: „nosač“, „relativna kretanja“, „relativne brzine“, „relativne sile“..., (u zavisnosti šta i u odnosu na šta mjere i računaju, gdje su „oslonci“, „vektorske baze“, „tenzora“,..). Zato su mogući i za naše posmatrače različiti sučajevi iskazivanja matematičkih istina, koje se u fizičkoj stvarnosti obistinjuju, računanjem predvide, pa eksperimentom potvrde. Zato je i moguće u matematičkom iskazu na jednoj strani jednakosti imati i veličine kojih „nema u fizičkoj stvarnosti nekog od posmatrača“, ili su drugačije (mase, sile, brzine, vremena,....).
Kako sve te različite slučajeve „mjerimo“ istom veličinom c, svi ti različiti slučajevi mogu da se obistine (predvide i eksperimentalno provjere i utvrde). I to baš svi slučajevi, bez iznimke.
U Ajnštajnovim i Lorencovim matematičkim relacijama imamo međuzavisne veličine (fizičke događaje) i iz te matematičke međuzavisnosti (u konkretnom fizičkom sadržaju) uočavam opštu zakonitost i na nju ukazujem. Ta opšta zakonitost se obistinjuje u fizičkoj stvarnosti, ali ne zbog „dilatacije vremena“ ili „kontrakcije dužina“.
Cibernoid, nacrtaj nam onu sliku (K₀K' = 2vt') „okomitog kretanja“ svjetlosti, sa okomitom dužinom PO = l₀ na sredini te dužine, pa da vidimo hoćeš li ti (iz K') mjeriti nešto drugo, a ja (iz K₀) nešto drugo.

Nedeljko (poruka 11. 12. u 11 i.): "Opisivanje relativističkog slaganja brzina matematičkom operacijom sabiranja je isto toliko pogrešno koliko i opisivanje relativističkog slaganja brzina operacijom množenja".
Ranije (tamo davno) tvrdio si da je u matematici sve moguće, ako se time može opisati i predvidjeti fizička stvarnost („eksperimentalno provjeriti“, dakle – obistiniti), a ja tvrdio da ima dosta sadržaja u matematici i dosta sadržaja u fizičkoj stvarnosti koje nisu u „zajedničkom presjeku“ (ali se mogu „preslikati“ u zajednički presjek). Primjeri: masa∙masa – ne postoji u fizičkoj stvarnosti, A'A = (2c)∙t (sam si naveo primjer za ovu matematičku istinu, a koja nije moguća u fizičkoj stvarnosti, a zar ovo nije baš pravi primjer „relativističkog slaganja brzina“ istog pravca – različitog smjera?), t∙t – ne postoji u fizičkoj stvarnosti, itd.
Ako ja („množenjem“) dobijem isti rezultat kao i ti ( i taj isti rezultat „eksperimentalno potvrđujemo“) zašto meni ne priznavati pravo na množenje (primjer: (ct + vt)∙(ct – vt) = (2ct')² = 2ct₁∙2ct₂)?
Zato jeste moguća ( i istinita je u fizičkoj stvarnosti, može se eksperimentalno provjeriti i utvrditi ) matematička relacija: (c + v)/2c = (t₁/t)² = cos²α/2; kao i relacija: (c –v)/2c = (t₂/t)² = sin²α/2.
Nemoj me samo pitati: „A šta ti je ...“, jer sam nekoliko puta napomenuo: Kada prvi put upotrijebim neku oznaku i definišem je, onda ta oznaka (sa prvobitnom definicijom) ostaje važeća u svim mogućim slučajevima (koje ću i kasnije navoditi). Ona jednačina E. L. Kronekera ima veze sa ovim istinama ( a ona važi za svako t) i tačna je za svako 0<v<c.


_{[Ovu poruku je menjao Sprečo dana 12.12.2004. u 14:59 GMT+1]}

Ne znam na šta misliš. Da li bi mogao da daš neki link na citat na koji misliš, pa da vidim šta je u pitanju?

Želim Vam (svima) veselu Novu godinu i sretnu 2005. godinu! Na ovo me ponukao prijedlog Cibernoidu da do Nove godine okončamo MM-eksperiment. Cibernoid, kada smo, ono bili zajedno u K₀ i sinhronizovali „satove“, „etalone“, utvrdili talasnu dužinu i frekvenciju svjetlosti, Nedeljko ispali „startni pištolj“ i...krenuše sferni talas brzinom c i K' brzinom v. Čvrsto vezano za K' (y-osa) stoji naš „etalon“ l₀ = ct₀ = PO₂ = 11m („računajući mnogobrojne refleksije“) i može se mikrometarskim zavrtnjem birati položaj „ravani ogledala“ tako da se odbijeni talas usmjeri u željenom smjeru. Računajmo i mi kao da c ima brzinu 3∙10₈m/s i da brzina v ima vrijednost 3∙10⁴m/s. Položaj ravni „okomitog ogledala“ bio je paralelan x-osi tako da je (upadni ugao jednak odbojnom) sferni talas stigao do ogledala (O₂) nakon vremenskog intervala t' , prešavši optički dužinu puta ct' = . Sprečo se ovdje poslužio „šarmom“ ( ne „kvarkom“) i „bio prisutan“ tačno uz ogledalo, da vidi šta se to u ovom momentu zbiva i događa. Kakvog li „iznenađenja“, ni djelić one „talasne dužine“ ne odbi se u smjeru tako da pogodi onu prizmu na x-osi, već čitava sljedeća „talasna dužina“ prođe mimo durbina. U momentu kada onaj „djelić“ iz „okomitog kretanja“ stiže do prizme (P') na x-osi, odbijeni talas od ogledala (O₁ na x-osi nije bio „ni blizu“ prizme (nema superponiranja, nema interferencije). Nešto malo kasnije pristiže i onaj Franjo iz „paralelnog kretanja“ u prizmu (pa u durbin ode sam samcat, nema one njegove „gornje polovine“ da mu se pridruži, previše se „raskoračio“). Ovo je tek „prvi čin“ predstave. U „drugom činu“ ja se „šćućurio“ uz K' i posmatram šta ze zbiva kad onaj F – paralelni, ulazi u prizmu (nisam ni ja „stao“, već mu prilazio brzinom v).

Ne vidim kako to crtez i formule na papiru mogu da uticu na ponasanje instrumenata. U fizici se radi obrnuto, jednacine
i crtezi se ordedjuju na osnovu eksperimentalnih podataka.evo animacije
Ako pokusavas da objasnis nepromenljivost slike izostankom interferencije, zao mi je,to nije validno objasnjenje.
U MM eksperimentu interferenciona slika uvek postoji samo se njen konkretan oblik sara menja u zavisnosi od fazne razike dva pristigla talasa.
evo slike

Ne, ne , ne u drugom smjeru (ja sam „kriv“ što sam želio pokazati u kakve detalje sam se upuštao). Cibernoid, zadržimo se na onom mom – tvom „vagonu“ (metru, „etalonu“) i tvojim: „Ako misliš da li će moje izmereno l₀ imati istu brojnu vrednost kao i tvoje izmereno l₀, odgovor je ne“.... „...svak će izmeriti da onaj drugi ima „kraći“ vagon“...“Faza talasa će biti ista za sve, frekvencija i talasna dužina će za svakoga (ko se kreće različitom brzinom u odnosu na onog drugog) biti različita“....
Da bi se sporazumjeli, moramo imati neko zajedničko polazište. Prethodno smo: „sinhronizovali“ svoje satove, „etalone“, jedinice mjere, napravili iste instrumente i sve to provjerili prije nego što smo se našli „prostorno razdvojeni“, ja- K₀ i ti- K'. Šta sad (nakon „razdvajanja“) i dalje imamo jednako: zajednički prostor (istu razdaljinu u tom prostoru mjerimo K₀K' = K'K₀ brzinom c), instrumente i etalone, jedinice mjere, istu relativnu brzinu konstatujemo v, jednako PO (okomito postavljeno na pravac relativne brzine). Želio sam crtež samo ovog detalja: Trougao P₀O₂P', P₀O₂ = O₂P' = ct', P₀P' = 2vt'. To je slika samo jednog (beskonačno malog) trenutka. Već u sljedećem trenutku je nešto drugo (i sljedećim, naravno). Umjesto da ovu sliku posmatramo „apstraktno“ (pomoću svjetlosti i Majkelsonovog interferometra) možemo „zakonitost geometrije prostora i događaja u tom prostoru „ sasvim očigledno osmisliti i na prikladniji način posmatrati (usporiti film, na primjer). Gore navedeni izvodi tvojih misli slični su riječima mog komšije, vršnjaka (nikako da se usaglasimo, jer imamo različit način posmatranja i razmišljanja u startu). Sada ja tebi moram postaviti (slično kao što si ti meni) pitanje: Kako ćemo mjeriti razdaljinu K₀K', odnosno K'K₀ pomoću svjetlosnih signala? Moram pojasniti pitanje: da li ćemo slati (kratke) signale svakog sata (na primjer) ili neprekidan „tok fotona“?

Imamo razlicite orjentacije referentnih vektora, vreme za svakog od nas tece u
razlicitim pravcima. Svak ima svoje pravce levo, napred, gore i posle.
Moj pravac napred i tvoj pravac napred su dva razlicita pravca, moj pravac posle i tvoj pravac posle su dva razlicita pravca, zbog toga sto se mi krecemo jedan u odnosu na drugoga.
Kako? Zasto? Procitaj detaljno sta je AA rekao.

Našem akademiku (pokojni Ljolje Krunoslav) na pitanje: „Zašto ne koristiš + i – ispred drugog korijena“? – odgovorio sam: Priroda ne zna za + i – (desno, lijevo, gore, dolje), to je naša, ljudska, tvorevina. Priroda zna samo za progres (promjenu). Cibernoid, nikakvog uticaja na sadržaj događaja u prirodi nema naše gledanje (način posmatranja), ma šta Ajnštajn rekao. Ajnštajn je rekao: „Kamen putuje po pravcu u odnosu na koordinatni sistem čvrsto vezan sa željezničkim vagonom, a po paraboli u odnosu na sistem čvrsto vezan za tlo“, a ja dodao: „Ko prihvata Ajnštajnove izjave (tvrdnje) zdravo za gotovo, neka stane tačno iza ili ispred voza u kretanju, pa nek čvrsto stojeći na Zemlji skine gaće i duboko sagnut između svojih raširenih nogu posmatra putanju kamena i neka kaže šta će vidjeti: pravac, parabolu ili nešto treće“.
Način posmatranja (ili računanja) nema nikakvog uticaja na faktičko, prirodno stanje stvari i događaja, ali ima na naš spoznajni sadržaj, na naše relativne istine (da nam se nešto čini „kao da ima masu“, kao da će proteći (proteklo) vrijeme, kao da je dužina kraća, kao da je nešto bilo prije (a objektivno nije),...
Moram upotrijebiti silu iste skalarne vrijednosti (isti impuls) da bi nekoj masi dodijelio brzinu (v) unutar ma kojeg inercijalnog sistema (masa, sila, brzina), neovisno od brzine i pravca kretanja sistema, tako da je besmisleno uopšte pominjati pravac i smjer jednog sistema za opštije pojave od relativnog viđenja stvari iz ...u.... za...., kako posmatramo, kako mjerimo, šta vidimo (a nikako da se postavi pitanje:a šta ne vidimo, ne znamo, ne mjerimo, ne računamo,....). Eh, ti Ajnštajnovi, ne informisani posmatrači...
Dakla je (10.12.) postavio jako važno pitanje i ono ima veze sa Mmeksperimentom i načinom posmatranja i mjerenja. Mjeri to pomoću neprekidnog toka fotona ili pomoću prekinutih (morzeovskih) signala (ima to veze i sa onom pomenutom „stonogom“). Valja nam još dublje i preciznije posmatrati i vidjeti mnogo više.

Cibernoid, (šta nam je ovdje sporno), ukucaj tex ispred korijena u tvojoj poruci od 1o.12. (17^h i 15^min.), da bude formula „vidljivija“. Prema tvojim oznakama oba mjerimo istu dužinu 2l. Nesporazum, zato sam tražio da mi nacrtaš tu sliku.Upravo si naveo tipičan primjer „poturanja č...pod....g“. Čitavo vrijeme ja tu dužinu (koju ti „mjeriš“ i označavaš sa 2l) označavam sa 2ct' i striktno uslovljavam njenu „definisanost“ izmjerenom dužinom PO₂ = l₀ (koju smo „mjerili“ zajedno, istim jedinicama, instrumentima, u istim uslovima, zajedno je „postavili“ okomito na x-osu). Tvoje riječi govore o dužini 2K₀(0,0)PO₂(vt',l₀), a matematika o dužini 2l₀. Površno čitajući ovakve tekstove i olako baratajući sa upotrebom oznaka l₀, l' i l ne uvidimo gdje nas „govornom akrobatikom“ prebacuju iz jednog matematičkog sadržaja u drugi. To je ono što sam naglasio: nešto utvrdimo u jednim uslovima, a primjenjujemo isto to u drugim uslovima.

Drugi pokušaj da plasiram sliku.
Drugi pokušaj ubacivanja crteža:
[mg]



[/img]


_{[Ovu poruku je menjao Sprečo dana 16.12.2004. u 10:04 GMT+1]}

Evo te slike:

Ovu sliku sam želio vidjeti samo zbog sljedećih „činjenica“: A'A = 2ct i B'B= 2vt, te zbog tvrdnje da će omjer ct/vt = c/v = n ostati konstantan tokom širenja dva sferna talasa (ako im je širenje počelo istovremeno iz tačke P(0,0), PA = ct i PB = vt). Nedeljko je napomenuo da će za posmatrača u A' (koji „ne zna da se kreće“) tačka A „bježati“ brzinom (2c)∙t, a tačka P će se u odnosu na tog „posmatrača“ kretati brzinom c. U odnosu na posmatrača u P (koji takođe može smatrati da „miruje“) tačka A će se udaljavati, brzinom c (a sredina odsječka PA za tog istog posmatrača „bježat će“ brzinom c/2). Ako smo vrijeme t uslovili „događajima“ kao u MMeksperimentu: t₁ = i t₂ = , te t₁ + t₂ = t = , nda će za svako moguće 0<v<c biti: BA' = (ct + vt) = 2ct₁ i BA = (ct – vt) = 2ct₂. Tu nema „izuzetaka“ ( bilo kakvo l₀ izabrali i bilo koji par brzina 0<v<c koristili, ali je zgodno da tu zakonitost posmatramo isto tako dobro ako je c = 3∙10⁸m/s i v = 0,8c , (gdje je n = 5/4) i za neko drugo c i v istog omjera.

Da ne bi ispalo da „promovišem svoj rad“ (protivno pravilima ES-a) pitajte, komentarišite, diskutujmo, eventualno, sporne detalje. Ako nema primjedbi na prethodno izneseno (uvjerili ste se u tačnost za svako 0<l₀, i svako 0<v<c), onda da naglasim i važnost ct₁ – ct₂ = ct_v = vt = .
Oznaka t_v ima višestruko korisno „praktično“ značenje: Vezana je za brzinu v u jednako promjenljivim kretanjima, te za brzinu svjetlosti u „optički gušćim sredinama“ (v = c/n), lako se pamti smisao iz: ct_v = vt ili c/v = t/t_v = n, te kod jednako promjenljivih kretanja: a₀∙t_v] = v, a₀∙t∙t_v = vt = ct_v; ili kod impulsa (količine kretanja): F∙t_v = mv, F∙t = mc. U zavisnosti šta prvo definišemo („izmjerimo“, navedemo podatke) a šta izračunavamo uvijek ćemo imati veličine sa istim smislom, koje možemo isto označavati: l₀ = ct₀, t₁ = , t₂ = , t = t₁ + t₂, t_v = t₁ – t₂, t – t_v = ∆t, 0<v<c , bilo da govorimo o MMeksperimentu, prelamanju ili odbijanju svjetlosti, jednolikim (nepromjenljivim s obzirom na brzinu) ili jednako promjenljivim mehaničkim kretanjima (pravolinijskim ili kružnim), u trigonometriji, ....Sve se lako objašnjava, lako shvata i primjenjuje (korist višestruka).
No, vratimo se MMeksperimentu (da ne bi zaboravili na njega), jer je prikladan za lako objašnjenje Ajnštajnovih i Lorencovih istina.

Na novom crtežu (vidi poruku od 14.12., oznake nisu baš vidljive, nedostaje i K₀) u odnosu na prethodni dodao sam dvije koncentrične kružnice: PA = PA' = PN = ct i PB = PB' = PT = vt = ct_v i tri dužine: BN = AT = t = 2ct', te TT' = BT/n = 2vt', na x- osi tačka T' određuje dva odsječka poluprečnika PA = ct, tj dvije dužine: PT' = vt/n = ct/n² = vt_v i T'A = 2l₀. Rotacijom tačke T' (centar rotacije u P) na pravac kroz PN imat ćemo isto to i na poluprečniku PN = ct (ovo sam dodao zbog Cibernoidovog „pogleda“ iz B, jer će pod istim uglom vidjeti 2l₀ kao što ću i ja vidjeti dužinu BN iz K₀(0,0). Taj ugao APN = α ima vrijednosti trigonometrijskih veličina: cos α = vt/ct = vt'/ct' = vt₀/ct₀ i sin α = = , bez obzira o kojim se skalarnim vrijednostima brzina 0<v<c radilo, za koje je PA = ct i PB = vt. Lorencove formule za transformaciju koordinata vezane su za trigonometrijske vrijednosti polovine ugla α. Iz slike je očita jednakost: 2l₀/2ct'= 2ct'/ct = sin α. Ta istina nije rezervisana samo za brzinu svjetlosti c i neko v = c/n vezano za svjetlost, već i za svako o<v<c.

The American Institute of Physics Bulletin of Physics News Number 712 December 13, 2004 by Phillip F. Schewe, Ben Stein

IS SPECIAL RELATIVITY WRONG? The centennial of Albert Einstein's miracle year of 1905 has arrived and so it is pertinent to ask how one of his most famous theories is doing. Physicists don't necessarily believe that Einstein's rules about the nature of spacetime are mistaken, but as part of the continual scientific effort to extend what is known about the universe physicists search for subtle hints of a departure from expected behavior. Special relativity predicts that clocks traveling in various directions and with various fixed speeds relative to each other will tell time differently, but in such a way that spacetime has no preferred or distinguishable direction, a proposition known as Lorentz invariance. Physicists, always on the lookout for departures from received opinion, and also motivated by theoretical suggestions that such effects might be expected, take this as an invitation precisely to search for such a special direction or to find that the variation of clock rates does not adhere to Einstein's equations. Such effects are described by the "Standard-Model Extension" (SME) and they can come in several forms. One disproof of special relativity would be the finding that matter and antimatter behaved differently. Another would be a birefringence violation: observing that light with different polarizations travels at different velocities through vacuum. Still another disruption of the Einsteinian view would occur if the universe were pervaded by an underlying oriented energy field, one that interacted weakly with known particles so as to favor one direction over another.
A new experiment puts this latter violation to its most stringent test yet. As so often happens when searching for extremely subtle effects, no departure from known physics was found but a new upper bound could be established. Ronald Walsworth and his Harvard-Smithsonian colleagues, in conjunction with theorist Alan Kostelecky at Indiana University, look at how atoms prepared in special magnetic states (the precision of their light emissions allow them to serve as "clocks") vary in their timekeeping when moving at certain velocities (or "boosts") relative to the hypothetical Lorentz-symmetry-violating fields that may permeate the universe. In this case the two clocks consist of a sample of
helium-3 atoms and a sample of xenon-129 atoms held in a container within a fixed magnetic field. The clock rate in each case is the rate at which the atomic nuclei precess in the magnetic field. The emissions from one atomic species were fed into a feedback mechanism for controlling the magnetic field, so in effect the one set of atoms (or, to be more precise, their nuclear spins) acted as a reference clock while the other species served as the test clock.
The whole apparatus, and the absolute orientation of the applied magnetic field in spacetime (and along with it the orientation of the atoms and their emissions) change as the Earth rotates daily and as the Earth takes its annual course around the sun. Furthermore, to achieve the necessary level of precision (based on the light let loose by the atoms), the Harvard researchers achieved the difficult experimental feat of having the two atom samples operate in a maser mode (that is, they performed like a laser) within the same container. The existence of a Lorentz-violating field, one that like a magnetic field favors a particular orientation in an otherwise isotropic spacetime, could cause the two clocks to become more out of synch as they move relative to the Lorentz-violating field. The main result of the experiment was to put a stringent new limit on a coupling of material particles (primarily the neutron) to such fields. The upshot: no Lorentz "boost" violations are seen at a level of one part in 10^-27. (Cane et al., Physical Review Letters,
3 December 2004; previous relativity test summarized at http://www.aip.org/pnu/2003/split/623-2.html; contact Ron Walsworth at 617-495-7274, [email protected]; background articles in Physics Today, July 2004, Scientific American, Sept 04; Harvard website at www.cfa-www.harvard.eduWalsworth/Activities/DNGM/DNGM2.html;
Kosetlecky site,
http://www.physics.indiana.edu/~kostelec/faq.html#30 )

„Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade“.
Većinu sadržaja (fizičkih, društvenih, socioloških, bioloških, psiholoških,...) u našoj objektivnoj stvarnosti umijemo protumačiti (bez obzira koliko to tumačenje bilo subjektivno i individualno – relativno). Što god smo dalje (prostorno, vremenski, sadržajno – spoznajno) od našeg „realnog svijeta“ sadržaje zbivanja (u mikro ili makro svijetu) sve manje razumijemo. Mnoge zakonitosti mikro i makro svijeta za nas su (bar za sada) nedokučive (zbog naše ograničenosti). Tumačiti pojave i zakonitosti naše objektivne stvarnosti zakonitostima makro – svijeta (i obratno; tumačiti naš realni i makro - svijet pojavama iz mikro svijeta) ne bi bilo uputno (veća vjerovatnoća da ćemo griješiti).
Ovdje pričamo o promjenama, zakonitostima promjena u dvije dosta bliske oblasti fizičke stvarnosti (elektro-magnetne, te mehaničke promjene materijalnog svijeta) zajednički sadržaj u te dvije zasebne oblasti su prostor i vrijeme. Posmatranje promjena u prostoru i vremenu (te u prostoru ili vremenu ; neki se neće složiti da to možemo razdvojiti) možemo nazivati kretanje, ali moramo uočavati i sličnosti i razlike elektromagnetnih i mehaničkih kretanja (u prostoru i vremenu).
Primijenimo „božanski pogled“, na prostor i vrijeme. Pogledajmo taj Svemir kao da smo izvan njega, pogledajmo te njegove „individualne svjetove“ i zbivanja u njima. Za sada umijemo posebno izdvojiti na primjer Sunčev sistem i posmatrati to kao zaseban svijet. U tom Sunčevom sistemu možemo posmatrati pojedinačne svjetove, pa u tim pojedinačnim opet nove pojedinačne svjetove, i tako ići ma koliko možemo i umijemo u „mikrosvjetove“. Zbivanja u mikrosvijetu neće imati nikakvog uticaja na one svjetove „višeg ranga“ (raspad cjelokupnog svijeta jednog atoma nema nikakog uticaja na zbivanja i zakonitosti zbivanja Sunčevog sistema, bar to možemo zaključiti prema našim dosadašnjim spoznajama i iskustvima). Zato izvlačiti zaključke o prostoru i vremenu pomoću istina utvrđenih u mikrosvijetu (čije zakonitosti tek otkrivamo) za mene izgleda besmisleno.
Tekst ove poruke iniciran je prethodnom porukom (tek moram potražiti pomoć nekog ko zna Engleski), mogu samo pretpostaviti njen smisao i sadržaj (inače mi je intuicija jača od pameti).

Sprečo, zamisli vagon koji putuje brzinom v u odnosu na zemlju. U kupeu sedi putnik i vudu kako je foton sa lampe sa plafona visine L preleteo put do poda krećući se normalno ne njega brzinom c. Do pada fotona na pod prošlo je t=L/c vremena. Me]utim, železničar koji stoji pored pruge vidi isti tajfoton u kretanju koje nije normalno na pod, i pri čemu on prelazi put gde je t' vreme koje protekne od emitovanja fotona iz sijalice do njegovog pada na pod u očima železničara. Odatle jasno sledi da je Kako to objašnjavaš? Ovo je jedan od klasičnih primera, ali neoriginalnost neću prihvatiti kao argument protiv njega. Hoću da čujem šta tu ne valja.

Svjetlost, u fizičkom smislu, samo je djelić zasebnog „svijeta“ elektromagnetnih pojava ( i promjena). Uočene zakonitosti zbivanja u tom zasebnom svijetu pomažu nam da lakše i jednostavnije tumačimo i zakonitosti zbivanja u našem (realnom) svijetu.Konstantnost brzine svjetlosti u Euklidskom prostoru (prostor bez materije) pojmovno i sadržajno nimalo se ne razlikuje od konstantnosti brzine zvuka u homogenoj sredini (u metalnoj žici na primjer, ma šta radili sa tom žicom, nosili je ma kakvom brzinom u prostoru, mijenjali joj smjer i brzinu kretanja, okretali je ili savijali). Takav smisao ima Ajnštajnova primjena brzine svjetlosti, za svaki „zatvoreni sistem“ kao cjelinu (sistem je „nosač“ brzine svjetlosti). Da je to tako možemo se uvjeriti primjenom te istine na uočena kretanja u MMeksperimentu ili na Lorencove jednačine za transformaciju koordinata („prelaz iz sistema u sistem“). Da bi se mogli (sami) u to uvjeriti nije dovoljno „Sprečine“ matematičke istine samo pročitati, već se treba prihvatiti olovke pa računati i provjeravati sve ono (i još mnogo više) što sam naveo za A'A = 2ct i B'B = 2vt i tačkom P(0,0) kao zajedničkom sredinom te dvije dužine. Namjerno sam upotrijebio vrijednost za v = 0,8c zbog istog takvog primjera na web stranici M. Miloševića i istog takvog primjera korištenog ranije na ovom Forumu (Nedeljkov proračun).
Tek sad sam pročitao Nedeljkovu poruku (tek ću je razmotriti).

Ne, konstantnost brzine svetlosti u TR nije isto što i konstantnost brzine zvuka u nekoj homogenoj sredini jer se tu ne radi o istoj "konstantnosti". Konstantnost brzine svetlosti znači da se svetlost prostire u svim pravcima istom brzinom nezavisno od uzajamnog kretanja izvora i prijemnika svetlosti. Recimo, kada sirena voza zapišti daleko od nas, mi ćemo pre čuti taj signal ako trčimo u susret sireni, nego ako stojimo u mestu. Ovde se govori o relativnom kretanju u odnosu na sredinu koja je nosilac prostiranja zvuka (vazduh). Drugim rečima, ako dva čoveka stoje na zemlji i sirena je na sredini puta između njih, i vetar duva od sirene ka jednom od njih, onda će taj čovek ranije čuti zvuk od onog drugog. U slučaju svetlosti toga nema. Napšominjem da ovde ne govorim o promeni visine tona (Doplerovom efektu), već o vremenu koje je zvuku potrebno da stigne do slušalaca.

Šta tu ne valja?
Prvo oznake. Dužinu od plafona do poda (po okomitom smjeru) mjerimo u K₀ u odnosu na K₀, dakle takvu dužinu će izmjeriti i putnik u vagonu (koji miruje u odnosu na vagon) i putnik koji je ostao na stanici ( na tome sam insistirao sa Cibernoidom kada sam želio „sinhronizovati satove, etalone za dužinu, masu, vrijeme,..., dakle sve smo uradili dok je „voz stajao“, zajedno i u istim uslovima, istim instrumentima i sve to u dovoljnom broju primjeraka). Kako dužinu „mjerimo“ u K₀ u odnosu na K₀ i označimo je sa l₀. Takva će biti i ostati i za jednog i za drugog, te tvoju prvu jednakost: t = L/c treba napisati: t₀ = l₀/c.
Kako si koristio oznaku t' za vrijeme onda tvoja druga jednakost treba da glasi:
l' = , što sam do sada napisao u različitim matematičkim iskazima, na različite načine (vezano za „okomito kretanje svjetlosti“ u MMeksperimentu). Konačno posljednja jednakost ima isti oblik kao i Ajnštajnova: t' = .
„Problem“ je sada šta se kome obistinjuje i u odnosu na šta se obistinjuje (odnosno u tumačenju toga šta se kome i u odnosu na šta obistinjuje, šta je stvarnost, a šta privid, šta „vidi“ a šta „ne vidi“). Zato sam insistirao da ovakve slučajeve analiziramo i sa brzinama c i v dostupnim očiglednijem posmatranju i provjeri navedenih geometrijskih i matematičkih istina (kako bi nam i sama „logika“ bila jasnija).
Tvoj navedeni primjer je potpuno analogan onom Cibernoidovom (samo „drugo poluvrijeme“), potpuno analogan „okomitom kretanju“ u MMeksperimentu od momenta kada je čelo talasnog fronta (koji je emitovan iz K₀(0,0) utrenutku kada su F , K₀ i K' bili u istoj tački P(0,0)) sustigao ogledalo O₂ (tada je Cibernoid bio tačno ispod tog ogledala, udaljen od koordinatnog početka P(0,0) za dužinu vt').
Dakle dok F (foton) ponovo ne sustigne od ogledala O₂ do Cibernoida (u njegovom „podnožju“) proteći će ponovo interval vremena t' (Cibernoid će se za to vrijeme pomjeriti za dužinu vt'). U startu ( u P(0,0) da Cibernoid ima mogućnosti vidjeti „čelo talasnog fronta“, Cibernoid bi vidjeo da mu se uz PO₂ „penje“ neka tačka do vrha, a zatim i nazad do dna (za njega po pravcu) brzinom (gore i nazad za vrijeme 2t').
Tvoj konkretan slučaj možemo bolje sagledati padanjem (prosječnom, srednjom, konstantnom,nepromjenljivom) brzinom c (od plafona do poda ) za neko vrijeme t₀ = l₀/c. Šta će vidjeti „posmatrač sa Zemlje“ (ako se vagon kreće brzinom v)? U ravni okomitoj na pravac kretanja imat će pravolinijsku putanju dužine (ct₀)² + (vt₀)² = ( l_x)².
Zaključak: U posljednjem primjeru i jednom i drugom će proteći vremenski interval t₀, a u gore navedenom primjeru i jednom i drugom će proteći vremenski interval t'. Tako će biti u svakom konkretnom slučaju. Vrijeme iskazano matematičkom jednakošću (izdvojeno na lijevoj strani jednakosti) obistinjuje se i jednom i drugom „posmatraču“. U tom smislu treba i bukvalno prihvatiti matematičku jednakost (lijeva strana jednaka desnoj strani, ma šta njome iskazivali, vrijeme, dužinu ili brzinu).
„Neoriginalnost“ kritikovao sam samo za to što si na sve što sam navodio servirao mi sadržaje koje sam davno iščitao, koji mi ništa ne znače. Ako sam napisao da je l₀ = t', onda treba baš to gledati i provjeravati, ne pričajući mi o „konkordu“ i ne navodeći mi ono što u većini udžbenika mogu naći (podrazumijeva se da sam to pročitao).

Ni konstantnost brzine talasa na vodi ne možemo promijeniti trčeći za njima ili u susret njima (oni ostaju konstantne brzine). Svjetlost ne stupa u interakciju sa mehaničkim kretanjima, a sa elektromagnetnim kretanjima samo u specijalnim slučajevima i uslovima. Nema nikakvog smisla porediti dva različita fizička sadržaja (elektromagnetno kretanje i mehaničko kretanje), ali možemo govoriti o „slaganju brzina“ kretanja u prostoru i vremenu (dakle o sadržajima koji su im u „zajedničkom presjeku“). Moja pomenuta žica nema veze sa tvojim primjerom u posljednjoj poruci. Kada sam pomenuo tvoj raniji proračun mislio sam na primjer Pero – Zoka i slične primjere proračuna.

Ove izjave i nekoliko prethodnih postova su samo prazne reci bez pokrica.
Ko sad ovde koristi govornu akrobatiku i podmece cavce pod golupce?

Brzina talasa u odnosu na camac. U odnosu na camac. Recimo zabelezi se
vreme nailaska vrha talasa na pramac i meri se vreme koje sat na camcu pokaze
da je proslo dok taj isti vrh talasa stigne do krme. Ako je poznata
duzina camca (razmak pramac-krma) ta duzina se podeli izmerenim
vremenskim intervalom i dobije se brzina talasa u odnosu na camac. To
je brzina talasa u odnosu na camac. Brzina talasa u odnosu na camac koji se
krece u odnosu na vodu zavisi od brzine camca u odnosu na vodu. Brzina
svetlosti ne zavisi od kretanja posmatraca u odnosu na zamisljeni medijum kroz
koji se prenosi niti od brzine posmatraca u odnosu izvor niti od brzine izvora
u odnosu na zamisljeni medijum kroz koji se svetlost prenosi. Stoga se
odustalo od pretpostavke o etru, zamisljenoj supstanci kroz koju se prenosi
svetlost. Kod zvucnih i talasa na vodi ima smisla govoriti o relativnoj brzini
izvora i detektora u odnosu na medijum jer se brzina u odnosu na medijum
moze detektovati, kao i samo postojanje tog medijuma. Pominjes posmatrace koji
su neinformisani i ne znaju da se krecu i one koji su informisani i znaju da
se krecu. Brzina 2m/s ima isto relativno znacenje kao i 1 korak napred i 2
koraka levo. Kako neko moze da zna sta je levo, a sta napred ako se ne kaze u
odnosu na koji pravac se odredjuje polozaj.

To je isto kao da si rekao ono sto je korak napred za mene isto je i korak
napred za tebe koji si malo okrenut nadesno u odnosu na mene. Kako korak
napred moze biti isto za obojicu ako se krecemo u razlicitim pravcima a
pritom pravimo korake iste duzine? Sve vektorske velicine su vektori u 4D i svaka
komponenta vektora je komponenta u nekom pravcu u 4D. Svaki posmatrac ima
svoje pravce u 4D u odnosu na koje dekomponuje 4D vektorske velicine. Same
vrednosti komponenata nemaju nikakav smisao bez njima pridruzenih 4D pravaca.
Isto tako nema nikakvog smisla porediti i izjednacavati komponente jednog
vektora u razlicitim pravcima, u smislu nacina na koji se porede i
izjednacavaju komponente dva razlicita vekora u jednom te istom pravcu bez
uvodjenja metrike i definisanja velicina koje ostaju ocuvane prilikom te 4D
transformacije koordinata. Galilejeve transformacije definisu zamisljne ocuvane velicine
na zamisljen nacin koji je ekperimentalno nemoguce utvrditi,
dok Lorencove transformacije definisu eksperimentalno izmerene
velicine ocuvane na nacin zasnovan eksperimentima.

Ova tvrdnja nije istinita, eksperimenti pokazuju suprotno.

Ne, Ajnštajnova primjena brzine svjetlosti nema veze sa "zatvorenoscu" sistema
ma sta to znacilo, nego je vezana za relativnost komponenti u odnosu na pravce u
4D i dekompozicije 4D vektora u 4D prostor-vremenu. Sistem je izvesnom smislu
nosac pravaca dekompozicije.

Cibernoid, zatvori hermetički voz ( u kretanju) i imat ćeš „zatvoreni sistem“ za prostiranje zvuka u vozu (neovisno kojom brzinom i u kojem smjeru se kretao voz, brzina zvuka u takvom vozu neće se mijenjati, kao što pravac i brzina kretanja Zemlje nema uticaja na kretanje zvuka u našoj atmosferi).
Ako smo zajedno utvrdili naše „etalone“ i našli da je moj korak prosječne dužine 0,5 m on će biti takav i u autobusu koji se kreće, ma u kom smjeru se ja kretao u tom autobusu (u pravcu kretanja autobusa, suprotnom pravcu ili u nekom sasvim proizvoljnom smjeru). Ako je brzina autobusa c (u odnosu na tlo), moja brzina u odnosu na pod autobusa v, autobus je „nosač“ moje brzine, onda moja brzina u odnosu na tlo može poprimati sve vrijednost od (c+v) do (c-v) i sve između toga (moje kretanje u autobusu ne mora se pokapati sa pravcem kretanja autobusa). Što je korak naprijed za mene može biti i pet koraka nazad za tebe (i obratno).
Relativnom brzinom čamca u odnosu na brzinu talasa na vodi nimalo nisam uticao (promijenio) na brzinu talasa u vodi (ona ostaje konstantna i neovisna je o mom kretanju, baš kao i brzina svjetlosti u vakumu, ili u našoj atmosferi, na koju ja nemam nikakvog uticaja svojim kretanjem). Talasi (njihova brzina) „ne haju“ za naše vektore i vektorske baze.
Nego reci ti meni jeli l₀ = t' = PO₂ i za tebe (u K') i za mene u K₀? Hoće li c = c biti i za tebe i za mene. Podijelimo lijevu i desnu stranu ove jednakosti sa c. Šta je tu suprotno „klasičnoj fizici“ i Euklidovoj geometriji?. Jesmo li „obezbijedili“ brzinu c i u K₀ i u K'?

To sto svi eksperimenti pokazuju da je relativna brzina svetlosti konstantna.
Relativna brzina talasa na vodi nije konstantna jer zavisi od brzine kretanja camca u odnosu na vodu.
Eksperimentima je utvrdjeno da se ninakakav nacin ne moze detektovati kretanje
nekakvog etra kroz koji bi se svetlost kretala konstantnom brzinom. Odnosno, ne
postoji relativno kretanje nas u odnosu na etar. Ako se etar krece sa nama, sto je
i Majkelson pretpostavio, onda bi trebalo da postoje oblasti etra razlicite gustine
i da postoje struje etra itd itd sto bi se lako detektovalo drugacijim eksperimentima
ali nije.

Pa zar te ovaj primjer ne zagolica da se zapitaš:Dali je osnovni
postulat o konstantnosti brzine svjetlosti u redu?Ja tvrdim da nije.
Za onoga na peronu svjetlost je prešla duži put pa je i brzina
veća.Došlo je do klasičnog sabiranja vektora brzina svjetlosti i voza!
Sad ću objasniti kako je došlo do zabune.

„To što svi eksperimenti pokazuju da je relativna brzina svjetlosti konstantna“(kako si rekao), zahtijeva dodatne opise, definicije i pojašnjenja. To bi nas udaljilo od Mmeksperimenta (a želim da ga „privedemo kraju“). Čitavo vrijeme (putem oznaka i tačnog definisanja tih oznaka) nastojim doći do ct – 2ct' (razlika optičkih puteva) za PO = 11m i moje ranije tvrdnje da u udžbenicima navedena razlika ∆l = l∙ v²/c² treba biti zamijenjena drugim izrazom (iskazom). Nastojim, takođe, „dokazati“ da jednom uspostavljeno stanje u MMeksperimentu ct-2ct' ostaje takvo ma koliko produžavali vrijeme posmatranja (ne mijenja se tokom vremena), a takvo će ostati i zakretanjem interferometra za devedeset stepeni. Pokušao sam ti sugerisati da izračunaš razliku ct – 2ct' za PO = 49,9999995m,(dakle, skoro pet puta veća razlika , uz to još i veća od razlike ct – 2ct') kada ćeš imati tačnu dužinu ct = 100m, i ukazati ti na razliku ct – 2PO = 1∙ 10^-6m, dakle ct – 2l₀>ct – 2ct' i to još pet puta veće od onog u MMeksperimentu, te da uporediš (mjeriš) to sa talasnom dužinom λ = 5,89∙ 10^-7m i izračunaš broj interferentnih pruga koje ćeš dobiti. Ignorisao si to, stojeći čvrsto na Ajnštajnovim postavkama.
Profesionalno deformisan (kakav jesam, zbog svog radnog angažovanja) pokušavao sam predočiti činjenice, a da sam izvlačiš zaključke. Nedeljko razmišlja, uočljiv je i „kreativni sadržaj“ njegovih reagovanja, kod tebe je reagovanje isključivo „reproduktivnog tipa“. Čak sam uočio i „kreativno razmišljanje“ kod Bojana Bašića (koji se ni jednom porukom nije uključio u ovu diskusiju, ali je blagovremeno želio ponovo oživiti neke od ranijih diskusija o sadržajima koje smo pominjali u okviru ove teme i tako doprinijeti kvalitetu diskusija). Zato te molim, udubi se u ono što navedem, provjeravaj to, tvoje znanje je mnogo veće od mog i možeš dati i nove „kreativne sadržaje“ (ukoliko se oslobodiš Ajnštajnovih „dogmi“). Na primjer, ako sam naveo da relativistički faktor ima značenje sinusa ugla čiji je cos α = v/c, zašto na to ne reaguješ (već tražiš „dlaku u jajetu“ u mojim porukama)?

Prvi postulat SRT
Kada je izmjerena brzina svjetlosti osmatranjem jupiterova satelita Io,a
pojava interferencije monohromatske svjetlosti pokazala da ima talasni
karakter gibanja, nametnulo se pitanje:Postoji li neki medij koji obavlja
tu funkciju.Izgrađena je hipoteza o eteru.I postala je opšteprihvaćena.
Astronomskim osmatranjem nije primijećeno da se taj medij povlači
za nebeskim tijelima pa je eter definiran kao fina tvar koja apsolutno miruje
i prožima cjelokupni prostor.
Na osnovu poznatog kretanja valova zvuka u mirnoj atmosferi pretpostavljalo
se da se i svjetlost tako širi.Brzina zvuka se mjerila pucnjem iz topa i štopericom.
Udaljenost topa se podjeli izmjerenim vremenom.Frekvencija se mjeri rezonancijom
baždarenih listića.Talasna dužina se izračuna kao omjer brzine i frekvencije.
A)Kad izvor zvuka stoji:
1) Posmatrač koji miruje izmjeriće brzinu zvuka vz ,frekvenciju f0 i talasnu
dužinu l0.Vrijedi vz=f0*l0.
2)Posmatrač koji se kreće ka izvoru brzinom v1 izmjeriće brzinu vz1=vz+v1,
a frekvenciju f1=f0*(vz1/vz).Obe vrijednosti se daju mjeriti pa se može
utvrditi da se talasna dužina zvuka nije promjenila,tj.vz1=f1*l0
3)Posmatrač koji se kreće od izvora brzinom v1 na isti način dobija mjerenjem
umanjenu brzinu zvuka i smanjenu frekvenciju.
B)Izvor zvuka se kreće brzinom v2:
1)Posmatrač se kreće istom brzinom kao i izvor zvuka, a nalazi se ispred.
Izmjeriće brzinu vz2=vz-v2.Ali izmjerena frekvencija je ostala f0.Odatle
izračuna da se talasna dužina smanjila.
2) posmatrač se kreće iza izvora istom brzinom.Nađe mjerenjem da se
brzina zvuka povećala .Sada je to zbir brzina.Frekvencija je opet f0
odatle ispada i da je talasna dužina porasla.
3)Posmatrač je ispred i ne kreće se.Izmjeri brzinu i ona je vz, ali je frekvencija
porasla sa omjerom (vz+v2)/vz.Dakle talasna dužina je proporcionalno manja.
4)Posmatrač miruje iza.Opet brzinu zvuka izmjeri kao vz samo se sad frekvencija
smanjila.A onda ispada da je talasna dužina veća.(poznati Doplerov efekat)
U primjerima A2 i B3 javlja se plavi Doplerov pomak pa ću ta dva slučaja predstaviti
Slikom:
---------------------------------------
A onda ću pokušati ukazati na grešku.

(nastavak)
Ovo prethodno je dobro imati u vidu jer su Majkelson i Morli upravo tako
zamišljali kretanje svjetlosnih talasa kroz eter.Očekivali su nešto kao pod
B-1) i B-2).Napravili su uređaj ( za ono vrijeme tehnološki izvanredao osmišljen)
I pokušali izmjeriti apsolutnu brzinu zemlje.Imali su poznatu brzinu zemlje oko
sunca i koristeći sabiranje i oduzimanje sa apsolutnom brzinom, očekivali su
pomak interferentnih pruga,a odatle ide proračun.Tog pomaka nije bilo i ideja
o eteru je poljujana da bi kasnije bila sasvim odbačena.
Predlagana su razna objašnjenja :
-Postoji lokalni eter koji miruje u odnosu na zemlju.
-Uređaj se deformira u pravcu kretanja.
-Svjetlost ima strahovito veliku brzinu.Ništa poznato se ne kreće tako brzo i
jednostavno ta brzina se ne da premašiti.
-Talasi se prenose el.magnetnim poljem samog izvora.
Kasnijim savršenijim mjerenjima odbačene su prve dvije pretpostavke.
Trećoj pretpostavci išlo je još nešto u prilog.Uočena je pojava Doplerovog
efekta i kod svjetlosti.Crveni (ili plavi) frekventni pomak nastaje ako postoji relativno
kretanje izvora i prijemnika.Usavršena je metoda mjerenja talasne dužine pomoću
Majkelsonovog uređaja (vrlo tačno mjerenje) i uočeno je da se kod porasta
frekvencije talasna dužina smanji.Pošto je brzina umnožak frekvencije i talasne dužine ispada da pri relativnom kretanju nema sabiranja brzina.
Postepeno je ovaj postulat postao opšteprihvaćen i na njemu počivaju Lorencove
transformacije za kontrakcije dužina i veremena.A kasnije i STR.
Ako je ovaj postulat pogrešan (a ja mislim da jeste) onda je i TR neodrživa.
Olako je izrečena hipoteza da se 300000 km/s ne da premašiti i potvrđena
pogrešnim mjerenjem talasne dužine kod plavog pomaka.
Zanemareno je i jedno od objašnjenja MM eksperimenta pomoću polja izvora.Nešto kao magnetno,električno i sl.Vezano je za izvor i svjetlost se od izvora
kreće brzinom c.MM eksperiment a i kasniji još savršeniji (Kenedijev) ne opovrgavaju ovu hipotezu.A ni plavi pomak to ne pobija bilo da se izvor
kreće ka prijemniku nekom relativnom brzinom, ili prijemnik ka izvoru.

Sasvim je logično da bi po eterovskoj teoriji moralo doći do porasta frekvencije
a skraćenja talasne dužine.Ali ta hipoteza je oborena.Da nije, MM eksperiment
bi pokazao različite interferentne pruge.
Bitno je ovo uočiti:Iako je MM eksperiment opovrgao eterovsku teoriju i dalje
se brzina svjetlosti mjeri pomoću nje.Direktno mjerenje slaganja brzina je teško
precizno mjeriti, pa se to radi tako da se mjeri frekvencija i talasna dužina.Ove
veličine se mogu mjeriti vrlo precizno.Ali pogrešno je što se talasna dužina
mjeri na eterovski način!Zato pri relativnom kretanju uvijek umnožak ove
dvije veličine daje istu vrijednost c .
Da smo i u slučaju A2 kod zvuka postupali tako našli bi da se talasna dužina
skratila.Pomnožimo li je sa izmjerenom frekvencijom dobijemo brzinu zvuka.
Da komedija bude kompletna ispada da se brzina zvuka nešto malo smanjila.

Zbog kretanja uređaja za ponovnu sinhronizaciju talasa nije potrebno pomjeriti
ogledalo za pola talasne dužine već nešto manje.Time dobijemo prividnu talasnu
dužinu.(lako je računom predvidjeti šta bi dobili)

Da, možemo raspravljati o osnovanosti neke pretpostavke TR. Ja to nisam činio jer sam smatrao da se ostali učesnici (posebno Sprečo) slažu oko tih pretpostavki. Međutim, ako se one dovode u pitanje, onda ima smisla diskutovati o njima.

Ako sam te dobro razumeo, ti odbacuješ hipotezu o postojanju etra, ali prihvataš klasičan zakon slaganja brzina kada je brzina svetlosti u pitanju. Međutim, to se ne uklapa u rezultate posmatranja takozvanih dvojnih zvezda. Tu je izmeren Doplerov efekat (onakav kakvog ga predviđa TR zasnovana na pretpostavci o konstantnosti relativne brzinbe svetlosti u odnosu na bilo kog posmatrača, a ne onakav kakav predviđa klasična talasna teorija), ali nije izmerena nikakva promena u brzini svetlosti koja stiže do nas sa tog para zvezda, bez obzira što su relativne brzine tih dveju zvezda (kao predajnika) u odnosu na nas različite.

Negde ranije, na pocetku diskusije, sam rekao da velicina v/c ima karakter tanh(α),
a relativisticki faktor cosh(α). Mi sad mozemo da stavimo da je α=iβ i da se
igramo sa jednacinama. Rekao sam negde ranije da tvoje jednacine podsecaju
na relativisticke izraze za Doplerov efekat, ako pogledas nacin kako se izvode te
formule video bi da se tu pojavljuju slicni intervali vremena i uglovi, i gde je smisao
kontracije vremena i duzina.
Sto se tice mog "reproduktivnog" nacina izlaganja, kada pokazes da shvatas teoriju
relativnosti, onda mozemo da je diskujemo na kreativan nacin. Ja ne uzimam nista
zdravo za gotovo, ali isto tako nista unapred ne odbacujem samo zato sto ne
razumem ili pogresno shvatam uz "argumente" neverujem u to, besmislice,
podmetacine i pozivanja na visu silu. STR nije savrsena i ima svojih nedostataka, ali
to je samo aproksimacija i po samoj postavci ima ogranicenu oblast primene. Ti
koliko vidim nudis alternativu "koja se moze primenti na jednoliko ubrzana kretanja",
ako pokazes da se tvoja algebra moze primeniti i na proizvoljna kretanja, onda
imamo o cemu da diskutujemo, da li se tvoj nacin racunanja poklapa sa OTR, ako ne
onda daj predloge kako da se to eksperimentalno proveri. Ako za iste ulazne velicine
tvoj racun daje iste vrednosti kao i OTR, onda tvoj racun nije nista drugo do jedna
od bezbroj mogucih interpretacija OTR. Onda opet imamo o cemu da diskutujemo,
koje su mane i prednosti tvog nacina racunanja od bezbroj mogucih koje dopusta
OTR.

Cibernoid, primjeri „č pod g“: 1) Eksperiment nije potvrdio da se ova dva vremena (t i 2t') razlikuju već da su jednaka. 2) Razlika ct – 2ct' = l₀∙v²/c². 3)Svjetlost je u K' u odnosu na K' prešla dužinu 2l₀. 4)Pošto odstojanje ogledala (O₂) od koordinatnog početka , kada ono miruje u oba inercijalna sistema S₀ i S, iznosi l₀ = l, onda pređeni put iznosi 2l₀, pa vrijeme t₀ potrebno da se u ovom slučaju svjetlosni zrak odbije od ogledala i vrati u zajednički početak, biće t₀ = 2l₀/c. Posmatrano iz sistema S, koji se kreće jednoliko pravolinijski brzinom v zajedno sa ogledalom, dakle, u kome ogledalo miruje, vrijeme t0 za koje se odbijeni svjetlosni zrak vraća u koordinatni početak biće uvijek isto i dato jednačinom t₀ = 2l₀/c .Razmotrimo sada procjenu ovog vremena iz S₀ , kada se sistem S zajedno sa ogledalom kreće jednoliko pravolinijski brzinom v u odnosu na sistem S₀, ....., izlazi t = , dakle t = .....(malo dalje, isti pisac) t = t₁ + t₂.
Mogao bi nakucati još. Pređeš li površno preko ovakvih tekstova onda ćeš prihvatiti č pod g i u kasnijim (mnogo ozbiljnijim) tvrdnjama, jer se ovo uzima kao prihvaćena istina (za izvođenje novih istina).
Za „konstantnost brzine svjetlosti“imam komentare, ali ih ne bi sada ubacivao dok ne prođemo Lorencove jednadžbe za transformaciju koordinata (za prelaz iz sistema u sistem). Bitno je da na tu brzinu ne možemo nikakvim poznatim sredstvima uticati (to ne osporava ni M. Kecman, ali vam želi naglasiti način njenog mjerenja i ničim opravdano uspostavljanje te brzine za najveću moguću brzinu u fizičkoj stvarnosti. Zar nije objavljena eksperimentalno obistinjena brzina 300c, zar nismo i ovdje našli relativnu mogućnost (2c)∙ t ?).
Nego, Cibernoid, ništa mi ne reče za dijeljenje brzinom c obje strane jednakosti: ct₀ = t' (može li tu proraditi tvoje kreativno mišljenje, na primjeru: t₀/t' = /c = ?

Koliko puta treba da kazem da su ovo pojednostavljena i neprecizna objasnjenja.

Niko nikada nije izmerio brzinu prenosenja informacija koja bi bila veca od c.
Ako ne znas sta je kauzalnost i prenosenje informacija onda ne znas ni razlog
zasto je c proglasena za najvecu brzinu.

Logikom kojom su neki ovde krenuli moguce je napasti bilo koju teoriju u fizici i nauci uopste, npr. Njutove zakone, kvantnu teoriju, itd itd. Sve to se zasniva na razlicitim postulatima. Samo postoji jedina velika razlika izmedju prihavcenih postulata i onoga sto neki ovde iznose - za sadasnje teorije POSTOJE dokazi koje je nemoguce oboriti na papiru (ili bolje receno u mislima). Mnogo ljudi sa daleko vise znanja od svih ovde prisutnih na forumu probalo je da dokaze da Ajnstajnova teorija relativnosti nije tacna, ali niko nije uspeo....

Da ima ovoliko problema sa STR koliko neki smatraju sledeca godina sigurno ne bi bila proglasena svetskom godinom fizike upravo zbog toga sto je 1905 Ajnstajn objavio cetiri vrlo vazna rada za razvoj savremene fizike: fotoelektricni efekat (18. mart), atomska struktura materije (11. maj), prilog elektrodinamici tela u kretanju (tj. STR, 30. jun), formula E=mc^2 (27. septembar)

U ogromnoj meri si u pravu, ali bih da dodam neke stvari.

Mnogi koji se bave filozofijom nauke (recimo karl poper) imaju običaj da kažu da je amtematike jedina nauka koja išta dokazuje, i da van matematike u suštini nema dokaza. Svi nematematički dokazi su zapravo delimični. Takve "dokaze" je imao i Njutn za svoju mehaniku, ali se ispostavilo da je ona samo približna pod određenim okolnostima. Misaoni eksperimenti u fizici nemaju deduktivnu snagu kao matematički dokazi. Recimo, uvek se polazi od toga da se prostor-vreme može posmatrati kao R⁴ u nekakvoj metrici. Šta ako se ceo svemir sastoji od samo nekoliko tačaka ili ima potpuno drugačiju strukturu?

No, mi znamo da nije tako iz svakodnevnog iskustva (empirijski). Dakle, postoje činjenice na koje se oslanja, a koje nisu dedukovane, već se do njih došlo empirijski, ali ne kroz neke zvanične eksperimente u fizičkim laboratorijama, već kroz svakodnevno iskustvo.

Svaka argumentacija koja nema deduktivnu snagu je mnepotpuna, i samim tim se ne može tvrditi da je neoboriva. No, ti si napisao da je neoboriva na papiru (bez nekih novih eksperimenata). Smatram da ni to nije sasvim tačno. Kad tad se moralo doći do nedetrminističkih teorija, koliko god fizičari XIX i ranijih vekova verovali u nedeterminizam, jer u slučaju determinizma mi ne bismo mogli voljno da utičemo na spoljni svet. To je bilo poznato iz dotadašnjeg svakodnevnog iskustva, ali se niko nije setio da to poveže sa prethodnim.

Da, slažem se da su mnogi ljudi koji su mnogo bolji od svih prisutnih na forumu to pokušali da obore i da niko nije uspeo, ali to ne znači i da je to nemoguće. Konkretno, to je pozivanje na autoritete, što ne predstavlja naučni metod.

Ovde nisi u pravu, ljudi su preneli Mocartovu 40-tu simfoniju 12cm bryinom koja je 4,7 c. idi na Google pa otkucaj u polju "with all of the words" sledeće:

"tunnel effect" "speed of light" Mozart

Izbaciće ti kao rezultat stranicu

http://www.google.com/search?h...of+light%22+Mozart&spell=1.

M. Miloševiću, kako da dođem u priliku da tebi (i takvim kao ti) predložim i obrazložim da i masu tretiramo kao silu (a ne kao jednu od osnovnih fizičkih veličina) kada nećeš da pročitaš ni ovo što napišem (a mnogo je manje od toga)? Nemam teoriju, ne osporavam Ajnštajnovu „teoriju“ već Ajnštajnovu logiku. Da li umiješ pročitati ovaj tekst (10. novembar 1922.): „Kraljevska akademija nauka je odlučila da Vam dodijeli Nobelovu Nagradu za fiziku za prošlu godinu, imajući u vidu Vaš rad na teorijskoj fizici, a naročito za Vaše otkriće fotoelektričnog efekta, ali ne uzimajući u obzir vrijednosti koje će Vaša relativnost i teorija gravitacije dobiti nakon što budu potvrđene u budućnosti“.
Cibernoid, „...pojednostavljena i neprecizna pojašnjenja...“ je jedini tvoj komentar (?!) na navedeno? Ma, uporan sam ja, pa hajde da probam drugim putevima:
1. Ubrzavam materijalnu česticu. Što god je više ubrzavam ona pruža sve veći otpor „promjeni svog stanja“(otpor raste „brže“ od porasta naše sile). Tu silu, kojom se opire promjeni svog stanja, možemo nazivati i obilježavati kako god hoćemo, možemo je mjeriti i konstatovati da ona raste sa porastom brzine čestice. Iz zakonitosti te promjene možemo izvlačiti zaključke da ne ćemo uspjeti dostići (proizvesti) silu koja bi je ubrzala do brzine svjetlosti u vakumu.U graničnom slučaju otpor promjeni stanja „pobjeđuje“ našu silu. Sve to možemo i eksperimentalno i matematički konstatovati i utvrditi da čestica prelazi sve manje dužine puta od „očekivanog“.
Šta je uzrok te „inercije“? Treba li me „spaliti na lomači“ što ja u tome „vidim“druge uzroke od Ajnštajnovog tumačenja (samoindukciju i sile čije zakonitosti tek treba da dokučimo).
2. Elipsa, velika osa 2a = 2ct, mala osa 2b = 2vt, žižna razdaljina 2e = 4ct' . Primijeni to na bilo koje 0<v<c<∞. Tačno – netačno?
3. Ni jednu od oznaka i veličina nisam izmislio (sve su drugi napisali i objasnili), ali jesam „domislio“ sljedeće:
2l₀∙ct = 2ct₁∙2ct₂ = (2ct')² = (ct +vt)∙(ct – vt) = (2l₀)² + (2vt')² = (ct)² – (vt)²,.......(ima još). Tačno – netačno (za svako 0<v<c)?
4....., itd.

Zaboravih reci kroz vakuum. Nista se ne krece kroz vakuum brze od svetlosti kroz
vakuum. To je vec bilo negde na ovom forumu. Nimitz-ovo tumacenje eksperimenta
nije opste prihvaceno. Moje tumacenje je da je ovde duzina puta kroz oblast
negativne energije kraca nego kroz vakuum. Ima jos nekoliko kontroverznih
eksperimanata sa tunelovanjem.



Svaka velicina je pretpostavljena dok se ne izmeri. Na papiru mozes da napises sta
oces ako te velicine ne predstavljaju velicine u stvarnosti.


1) Eksperiment nije potvrdio da se ova dva vremena (t i 2t') razlikuju već da su jednaka.
Ako pretpostavimo da su relativne brzine prostiranja dva superponirana
talasa jednake, na osnovu eksperimentalno uocene jednakosti njihovih faza i
frekvencija sledi 1).
tacno-netacno?

2) Razlika ct – 2ct' = l0∙v^2/c^2
Pre nego sto je izvrsen eksperiment pretpostavljeno je da je klasicna teorija o etru
tacna. Kada bi ocekivana fazna razlika izracunata po klasicnoj teoriji o etru bila
razlicita od nule tada bi ocekivana razlika ct – 2ct' bila priblizno jednaka l0∙v^2/c^2 sa
greskom manjom od greske merenja. Izmerena fazna razlika se ne slaze sa
vrednoscu koju predvidja klasicna teorija o etru. tacno-netacno?

2. Elipsa, velika osa 2a = 2ct, mala osa 2b = 2vt, žižna razdaljina 2e = 4ct' .
Primijeni to na bilo koje 0<v<c<∞. Tačno – netačno?
Koja elipsa? Elipsa na papiru ili zamisljena elipsa?
Tacno za skup zamisljenih (tako izabranih) velicina.


Kada izmerene velicine ubacimo u Ajnstajnove jednacine dobijemo priblizne
jednakosti sa relativnom greskom manjom od 1:1000000.
Kada izmerene velicine ubacimo u klasicne jednacine dobijemo priblizne jednakosti
sa relativnom greskom 1:v^2/c^2.
Tacno-netacno?



Ajnstajn ne daje tumacenje uzroka zasto se nesto desava vec daje jednacine u
koje se sa veoma velikom tacnoscu uklapaju izmerene vrednosti. U OTR jos kaze
da postoji bezbroj nacina na koji se moze opisati neka pojava.
Sta je za tebe Ajnstajnova logika, a sta je teorija? Sta ti konkretno osporavas,
nacin pisanja jednacina ili tumacenje velicina u tim jednacinama?
Kako konkretno (u celosti) glasi njegova (specijalna, a kako opsta) teorija
(relativnosti), a kako konkretno (u celosti) glasi njegova logika? U cemu je razlika
i gde je granica izmedju njegove teorije i logike?
Ako mozes plavim slovima oznaci logiku, a crvenim teoriju, i podebljaj sporne delove.

Nema to veze sa vakuumom, već sa kvantnim fenomenima. TR predviđa samo da se ni jedno telo (ili čestica) sa masom ne može ubrzati (niti u vakuumu, niti u nevakuumu) do brzine svetlosti ili veće brzine. No, to i dalje ne znači ništa kada je prenošenje informacija u pitanju. Znam da je Ajnštajn gajio takva uverenja, ali se ta njegova shvatanja nisu najbolje uklopila u rezultate čuvenog pariskog eksperimenta (paradoks Ajnštajna, Rozena i Podolskog).

Ovo je off topic, ima veze sa kvantnim vakuumom i Ajnstajnovom konstantom.
OTR predvidja da globalna srednja relativna brzina svetlosti ∆x/∆t moze biti
u specijalnim uslovima veca od c.

Pa zavisi od toga sta se tacno misli pod informacijom.
Na primer Ajnstajn ima 3 jabuke i putem svetlosti prenese informaciju o zbirnom
broju jabuka Rozenu i Podolskom koje ce im poslati postom. Rozen kada dobije paket
otvori ga i vidi da je on dobio jednu jabuku, istoga trenutka on zakljucuje da su u
paketu Podolskog 2 jabuke. Da li tu ima prenosa informacija izmedju Podolskog i
Rozena? Podolski kada primi paket posalje putem svetlosti Rozenu svoj broj jabuka u
paketu. Rozen ce poruku Podolskog dobiti sa zakasnjenjem, ali ce unapred znati
njen sadrzaj, pod uslovom da radoznali postari nisu otvarali paket.
Informaticari bi rekli da poruka Podolskog za Rozena nije informacija vec podatak,
jer mu ne saopstava nista novo.

Spreco: Zamolio bih te da postujes neka od osnovnih pravila a to je kad nesto citiras da navedes odakle je. Za Ajnstajna pise da je Nobelovu nagradu dobio za: "for his services to Theoretical Physics, and especially for his discovery of the law of the photoelectric effect". (http://nobelprize.org/physics/laureates/1921/). Niko nije dobio Nobelovu nagradu za teorijski rad, a TR je u to vreme bila samo teorija, bez ikakvih dokaza i jos manje primene. Osnovno pravilo je za dodelu nobelove nagrade za fiziku je da postoje dokazi i primena (razlog zbog cega se ne nedeljuje nobelova nagrada za matematiku je upravo taj).
U vezi ovog komenatara za teoriju i logiku - Cybernoid je vec sve rekao ne moram da ponavljam.
A sto se tice mase - TR bas se i ne muci mnogo oko definisanja mase, time se bave neke druge teorije sto potpuno izlazi iz domena ove diskusije (ili imas u planu da povezes TR i Higsov mehanizam koji objasnjava kako cestice dobijaju masu, pod uslovom da radi naravno, jer jos uvek nije exp. dokazan).
Ja licno takodje smatram da brzina svetlosti nije limit brzine kako je Ajnstajn tvrdio, veci sam pristalica kvantne fizike (a u njoj princip neodredjenosti dozvoljava brzine vece od brzine svetlosti, i to je sasvim normalno; takodje dozvoljeno je i postojanje cestica koje se krecu samo brzinama vecim od brzine svetlosti, mada ih jos niko nije detektovao, ali bilo je pokusaja) i onome sto se na njoj zasniva nego teorije relativnosti. ALi ono sto ja mislim je nebitno jer za to dokazi ne postoje, sve do trenutka dok ili ja ili neko drugi na planeti ne bude mogao da dokaze da je Ajnstajn pogresio smatracu da je ta teorija tacna. I Kepler je bio ubedjen da orbite planeta moraju da budu kruzne (savsrsene), ali na kraju koliko god se opirao cinjenicama morao je da veruje svojoj teoriji i tako je postavio zakone o elipticnim orbitama. Licno opredeljenje pojedinca u fizici prestalo je da budne bitno kada su odbacene Aristotelove ideje.
Osim toga, za razliku od nekih ne mogu da smatram da sam ja toliko pametan (i da su svi oko mene ludi) i za sto godina nisu videli neke tako ocigledne propuste u teoriji (ipak pokazati da u teoriji nesto nevalja na POPULARNOM nivou znaci da je ta teorija bila veliko djubre a oni koji su u nju verovali velike budale; a hteli to neki da priznaju ili ne ovo ovde je popularna fizika i popularne jednacine).

p.s. Nemam nameru da ulazim u diskusiju oko ovih jedacina, matematike itd - ima dosta stvari koje tu ne valjaju, ali jednostavno ne vredi da pokusavam u bilo sta da te ubedjujem jer dovoljno je u svetu vec receno o fizici - kada u to ne verujes neces sigurno da verujes ni u ono sto ja budem napisao.

Nisam citao ceo tekst ali cini mi se da je ovo isto jedan od onih eksperimenata sa grupnom brzinom talasa (a za STR je bitna fazna brzina talasa). Grupna brzina nije limitirana na brzinu svetsloti (osnovni kurs elektrodinamike) i ima dosta experimenata gde je pokazano da je ta brzina veca od c. (a to cesto dovodi do zabune u javnosti).
Druga stvar koja cesto dovodi do zabune su brzine vece ob brzine svetlosti u datoj sredini sto je takodje isto normalno (cak neki detektori za elementarne cestice rade na tom principu)
Slican experiment: http://external.nj.nec.com/homepages/lwan/demo.htm
Postoji dosta razlicitih tumacenja ovog experimenta ali rezultati nikako ne dovode u pitanje postulate STR.

onaj koji se krece brzinom pribliznoj brzini svjetlosti,ali ne zna da se krece(referentni sustav)mjeri vrijeme kod nekog drugog tijela koje se krece brzinom u odnosu na njega za pola manjom od brzine svjetlosti,zar ovaj prvi nebi mjerio da kod ovog drugog vrijeme sporije tece???a za nas na zemlji bi vrijme kod prvog teklo sporije ako smo mi u stanju mirovanja naspram njih???dali je to tocno po einsteinu

Evo šta se podrazumeva. Ajnštajn miruje u odnosu na Rozena i nalazi se na rastojanju l od njega. Pošalje mi Mocartovu 40-tu simfoniju, Rozen mu vrati natrag muziku koju je primio, i Ajnštajn izmeri da je od emitovanja do prijema proteklo kraće vreme od 2l/c. Ovo je rezultat od pre nekoliko godina. Takvi fenomeni ranije nisu bili poznati. Znalo se za distantivne korelacije, koje odgovaraju onome što si ti opisao, ali ne i za ovo. No, to i dalje ne dovodi u pitanje OTR, već neke zaključke koje je Ajnštajn izvukao iz OTR, a koji iz nje ne slede.

(nastavak)-samo da završim započetu misao,pa neću više daviti.
------------------------------------------------------------------
Postoji mjerna oprema za direktno mjerenje talasne dužine zvuka.
Ako se prizna da će mjerenje talasne dužine kod zvuka (za slučaj opisan pod A2),dati krivi rezultat zašto ne očekivati da će isto važiti i za svjetlost koja se od izvora uvijek širi istom brzinom c.
Ako bi ovakvo mjerenje primijenili u slučaju B3 dobili bi ispravan rezultat.Našli bi
da je talasna dužina kraća a frekvencija povećana.Umnožak bi dao nepromjenjenu
brzinu zvuka kroz mirnu atmosferu ka prijemniku.Trenutni razmak između susjednih
''vrhova'' talasa je smanjen zbog kretanja izvora .Ovako bi se ponašala i svijetlost ako
bi vrijedila eterovska teorija.Ali ne vrijedi, pa ne vrijedi ni ovakvo mjerenje.
Da izračunam prividno skraćenje talasne dužine za slučaj A2(izvor miruje a prijemni uređaj ide k njemu brzinom v1).
Kad bi uređaj mirovao :Mi uštimamo reflektore tako da se razdvojeni talas sinhronizira na prijemniku,zatim pomjeramo R2 sve dok ne postignemo ponovo sinhronizaciju.Ovo pomjeranje bi iznosilo pola talasne dužine.Tada bi naredni talas (2) preuzeo ulogu sinhronizacije.
Ali ako se kreće:Tada pomjeranje treba biti nešto manje jer dok (2) stigne do polovice talasne dužine i R2 se premjesti dotle.
Vrijeme da (2) stigne do mjesta susrreta sa R2 je:t=1/2f0=l0/2vz
Za isto vrijeme R2 se pomjeri za v1*t
Polovina prividne talasne dužine je l'/2=l0/2-v1*l0/2vz
l'= l0(1-v1/vz) je izmjerena (prividna) talasna dužina.
Znamo da je frekvencija porasla:f1=f0(1+v1/vz)
Ako probamo izračunati brzinu zvuka iz ovog:v'z1=f1*l'=f0*l0(1-(v1/vz)^2)
v'z1=vz(1-(v1/vz)^2)
Ispade da se brzina zvuka čak nešto smanjila.
Ovom komparacijom kretanja svjetlosnog i zvučnog talasa kod Doplerovog efekta
ispada da je mjerenje pogrešno.Instrumenti pokazuju prividnu talasnu dužinu,a ne stvarnu.Ako bi je korigovali faktorom c/(c-v) dobili bi stvarnu talasnu dužinu.
Pomnoženo sa izmjerenom frekvencijom ispala bi brzina svjetlosti:
-klasično slaganje brzina.
Ipak samo eksperimentalna provjera može ovo potvrditi ili negirati.A može se
provesti pomoću impulsa tj. izbjegavanjem postupaka sa interferencijom.Postoji jedan prirodni fenomen koji ide ovom u prilog.Pulsari koji su približno u ravni putanje zemlje mijenjaju broj impulsa u zavisnosti da li zemlja ide ka njima ili od njih.
Nešto sam pisao o pulsarima (29.9 na ovoj temi).Tu je i jedna skica:
http://www.elitesecurity.org/poruka/fajluzporuku/453301

onaj koji se krece brzinom pribliznoj brzini svjetlosti,ali ne zna da se krece(referentni sustav)mjeri vrijeme kod nekog drugog tijela koje se krece brzinom u odnosu na njega za pola manjom od brzine svjetlosti,zar ovaj prvi nebi mjerio da kod ovog drugog vrijeme sporije tece???a za nas na zemlji bi vrijme kod prvog teklo sporije ako smo mi u stanju mirovanja naspram njih???dali je to tocno po einsteinu


dajte odgovorite na ovo,tocno ili netocno,samo to recite???

da

Koliko se ja secam meri se fazna razlika dva signala. Imamo 2 detektora jedan
dobija svetlost stiglu kroz vakuum, drugi svetlost od istog izvora kroz tunel barijeru.
Na osciloskopu se posmatraju preklopljeni periodicni signali. Kada nema barijere
osciloskop se tako podesi da se nacrtani impulsi poklope. Zatim se postavi barijera
i na osciloskopu se uoci da impuls koji je stigao kroz barijeru prednjaci.


Zakljucak na koji se misli je da impuls i energija cestica moraju biti pozitivni realni
brojevi. To ne vazi u kvantnom svetu.

@Dakla
Vremenski interval izmedju dva dogadjaja je nepotpuna informacija bez informacije o
rastojanju izmedju ta dva dogadjaja. Vreme tece istom brzinom za sve ali u
razlicitim pravcima u 4D. Prividno skracenje vremena je posledica razlicite
dekompozicije 4D vektora polozaja, u razlicitim pravcima za razlicite posmatrace.
Razlicitno merenje vremena izmedju dva dogadjaja je uvek praceno razlicitnom izmerenom prostornom razdvojenoscu ta dva dogadjaja.

Prividno skraćivanje vremena????Pa zar nam dilatacija ne govori da vrijeme ne bi samo se prividno skraćivalo već da bi oni koji odu na putovanje brzinom približno svjetlosnoj po povratku zatekli da je na zemlji prošlo puno više nego kod njih na brodu, to nije prividno, to je stvarno.

Da, zbog razlicitog ubrzanja.
Nisi precizno postavio prethodno pitanje.

Dakle, to je to. Prvo muzika, pa onda foton. Muzika je stigla za 4,7 puta kraće vreme. Drugim rečima, Ajnštajn je mogao da primi natrag muziku od Rozentala i pre nego što foton koga je Ajnštajn poslao stigjne do Rozentala.